hrvatski

E, moj Ive, ili: Araličini romani s ključem

Rijetki su pisci u našoj suvremenoj književnosti koji su izazvali (i)/izazivaju toliko prijepora i nesuglasja, književnih animoziteta i ideoloških isključivosti kao što je to Aralica. Spočitavano mu je štošta, od toga da je 'najbolji hrvatski pisac s prijelaza dvadesetog u devetnaesto stoljeće', pisac konzervativne orijentacije i zamorni pripovjedač koji nema sluha za moderno, da ne spominjemo ideološke/političke diskvalifikacije i objede. U očima 'protivnika' Aralica je doživljavan kao 'guslar zagorske Dalmacije' i 'idejni vođa političke desnice' te zagovornik i promotor njihovih retrogradnih ideja. U nadmetanju tko će ga više i žešće po/častiti i obezvrijediti, najčešće mu je – o čemu sam već bio pisao – spočitavana bliskost s prvim hrvatskim predsjednikom ; kao pisac s njegova noćnog ormarića, kako su ga nazivali, Aralica po njima snosi i velik dio krivice za sve što se događalo posljednja dva desetljeća, pri čemu ni stvaranje hrvatske države nije mu isključeno kao mogući grijeh. Međutim, pravi povod za obračun s Aralicom i njegovim djelom treba tražiti na drugoj strani. To doista nije književnost, u kojoj je iznimnih stranica ali i primjetnih padova, nego politika! Iako je Aralica počesto govorio o svojem izlasku iz političke krčme iz koje, u Hrvatskoj, nitko i nikada nije izišao trijezan, svojim djelom on bjelodani da je u Hrvatskoj politika sve i sve politika. I premda sam, pišući ove retke, bio sklon vjerovati da mu politika nije donosila onoliko koliko je književnosti trpjela, postala je, na žalost, ne samo njegovim usudom, nego i mjerom njegove književnosti. Politički su se otpori i animoziteti prenijeli i na samu književnost pa mu je odricano sve, čak je prijepornim i upitnim bio i njezin status u nacionalnoj književnoj historiografiji. Upravo zahvaljujući politici Aralica se našao na meti čuvara društvenog i ideološkog pravovjerja pa ne čudi da su se u ideološki duboko – ponekad izgleda i nesagledivo – podijeljenoj i mržnjama i netrpeljivostima umornoj Hrvatskoj i nad njime i nad njegovom književnošću oštrila koplja i birali atributi kojima će ih se svesti do razine neprobavljive i zagađujuće pisanije bez svojstava i vrijednosti. Nepodnošljiva lakoća vrijeđanja i etiketiranja razgolitila je međutim svu patologiju i bijedu našeg životnog i medijskog prostora u kojem je ideološka isključivost postala moćno oružje licemjerja politike koja je zarobila svekoliki život i postala jedinom istinom. Poglavito s istinama po mjeri umješno raspoređenih vladara koji u dosluhu s utjecajnim mrežama organizacija, aktivista i inicijativa budno nadziru društvene procese i njihove aktere. Pozivanje na demokraciju i društvene vrijednosti pri tome je tek retorički ukras vrijedan isključivo ako je u skladu s njihovim istinama i nekad više ili manje prikrivenim ciljevima. Nadam se da ne griješim ako kažem da se stječe dojam da se preko Aralice željela odaslati poruka svima drugima koji posumnjaju u neupitnost poruka što ih ustrajno nameću i promoviraju 'progresivne elite' i njihovi ideološki potomci i sljedbenici.

Aralica, pripovijedač, romani s ključem

nije evidentirano