hrvatski

Lučanska šljiva

Šljiva je jedna od najraširenijih voćnih vrsta u svijetu, a podrijetlo vuče sa Srednjeg istoka. Danas u svijetu postoji više vrsta šljive koje se uzgajaju na svim kontinentima i na različitim nadmorskim visinama. Svježi plod šljive sadrži vodu, ugljikohidrate, biljna vlakna, bjelančevine, beta-karoten, koji se u organizmu transformira u provitamin A, vitamin C, vitamin E, Vitamin B6, folnu kiselinu, vitamin B3, odnosno niacin i niz minerala: kalija, fosfora, kalcija, magnezija, natrija, željeza i bakra. Plod šljive koristi se kao izuzetno kvalitetno voće i sirovina za industrijsku preradu. Svježi plod sadrži oko 75 % vode, te 25 % suhe tvari. Za skladan okus ploda šljive zaslužan je harmoničan odnos šećera i kiseline, plod sadrži uglavnom glukozu i saharozu, kao jednostavni šećeri, te jabučnu i limunsku kiselinu od organskih kiselina. Odnos šećera i kiselina, čak i kod istih sorta, u velikom ovisi o uzgojnom području. Osim navedenog, svježi plod šljive sadrži i do 0, 69 % pektina te oko 0, 5 % mineralnih tvari, osobito kalija, fosfora, natrija, željeza, bakra i magnezija. Potrebno je naglasiti da plod šljive sadrži sorbitol, šećerni alkohol koji se koristi kao zamjena za šećer u proizvodnji dijetetskih proizvoda namijenjenih prehrani osoba koje smiju konzumirati ograničene količine šećera. Tradicionalno se šljiva uzgaja na cijelom prostoru Republike Hrvatske, a najviše u području Like, Gorskog kotara, Banije, Slavonije i Podravine. Današnja proizvodnja šljive u Republici Hrvatskoj ne zadovoljava domaće potrebe za ovim voćem te se značajna količina šljive svake godine uvozi. Najveći dio proizvodnje plasira se na tržište kao svježi plod, sušeni plod ili prerađena, bilo u rakiju (destilacija u alkohol), bilo u džemove, sokove ili voćne sirupe. Unutrašnjost Dalmacije ima dugu tradiciju u uzgoju voćaka, iako se voćke uzgaja na manjim površinama i zauzima neznatne poljoprivredne površine. Jedno od važnijih voćarskih područja područje je okolice grada Sinj i općina Hrvace, gdje je šljiva dominantna voćna kultura. U tom se prostoru posebno ističe naselje Lučane, s dugom tradicijom uzgoja šljive i to sorte koja je poznata pod imenom „Lučanska šljiva“. Ova je šljiva tradicionalno poznata na sinjskom području i veoma cijenjena kao sirovina za proizvodnju rakije i džemova. Županija splitsko-dalmatinska i Grad Sinj prepoznali su potrebu istraživanja proizvodnog i tržišnog potencijala Lučanske šljive te su tijekom 2018. godine financirali projekt pod nazivom „Istraživanje proizvodnog i tržišnog potencijala Lučanske šljive“ a koji se provodio na Sveučilištu u Splitu i to na Sveučilišnom odjelu za studije mora. Cilj projekta bio je utvrditi proizvodni potencijal Lučanske šljive, istražiti morfološki i kemijski profil i najbolje načine prerade te održati edukativne radionice za učenike osnovnih škola na području grada Sinja i radionice za proizvođače šljive s ciljnog područja. Tijekom projekta analizirano je zdravstveno stanje uzoraka šljive iz deset istraživanih nasada u Lučanima i Hrvacama. Osim toga uzorci šljive morfološki su identificirani a provedena je i molekularna analiza uporabom AFLP (Amplified Fragment Lenght Polymorphism) molekularnih biljega. Za ovu analizu osim uzoraka šljive iz područja Lučane i Hrvaca uzeti su uzorci s područja Rame i Tomislavgrada u Bosni i Hercegovini te uzorci referentnih sorta u matičnom nasadu rasadnika VVVV Blajić, Sinj Turjaci i uzorci sorta iz Nacionalne kolekcije sorta šljive u Svetom Ivanu Zelini, koji je u vlasništvu Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu iz Osijeka. Osim analiza, plemke Lučanske šljive odneseni su u rasadnik Prud u Metkoviću da bi se proizvele sadnice koje će biti podijeljene zainteresiranim poljoprivrednim proizvođačima s područja Lučana i Sinja.

šljiva, klima, morfologija, tehnološka svojstva

nije evidentirano