hrvatski

Književni jezik Grgura Borislavića i Stipana Konzula Istranina (studija glagolskih oblika u četirima Mukama)

Ovim se radom nastoje usporediti tekstovi četiriju Muka Kristovih, što predstavljaju samu srž evanđeoske cjeline, teško podložnu izmjenama, a zastupljenu u hrvatskoglagoljskim liturgijskim i neliturgijskim prijevodima, jednako kao i u hrvatskome protestantskome biblijskome prijevodu. Zanimljivo je da se, u kontekstu najstarijega hrvatskoga književnoga jezika – crkvenoslavenskoga, upravo biblijske / misne lekcije drže oblikom egzemplarnoga žanra za hrvatsku staroslavensku jezičnu normu kakva je, s vremenom, išla ususret kroatizmima, uopće amalgamskomu hrvatsko-staroslavenskomu jeziku, a poslije i posebnim autorskim književnojezičnim koncepcijama. Dvojica su hrvatskih glagoljaša, Grgur Borislavić u 14., te konvertirani Stipan Konzul Istranin u 15. stoljeću, krojili tekstove Muke po uzoru na hrvatsku staroslavensku tradiciju, dovodeći ju zapravo pred dveri narodnoga književnoga jezika kakav su – svaki na svoj način, isprva određeni zavičajem, no nikako samo njim – kreirali. Usporednom analizom glagolskih oblika – njihovih tvorbenih obrazaca, grafijsko-fonoloških i morfoloških odlika, sintaktičkih i leksičkih varijanata – motri se stoga jezik četiriju Muka u Pariškome zborniku i protestantskome Novome testamentu, traži se udio starih i novih (književno)jezičnih elemenata kao i znaci autorove / prevoditeljeve jezične vještine i intervencije.

Muke Kristove, Pariški zbornik, Grgur Borislavić, protestantski glagoljski Novi testament, Stipan Konzul, glagolski oblici

nije evidentirano