nije evidentirano

Aporije estetike: pjevanje od novovjekovlja do suvremenosti

Uzimajući Baumgartenovo određenje spram njegova nastojanja zasnivanja estetike, čemu je prethodilo uvođenje pojma estetike kao nauke o spoznaji osjetilnog, a bez ulaženja u raspravu o kakvoći takvog određenja, možemo kazati da estetika, u tom smislu, nije umnogome napredovala glede propitivanja vlastitog pojma, njegova sadržaja te sveukupnosti fenomena koje ona određena takvim pojmom obujmljuje, metodologije proučavanja fenomena koji takvoj estetici pripadaju niti glede nastojanja samoizgradnje ka sigurnom putu znanosti općenito. Za ono što je u srednjovjekovlju bila metafizika – koja se, prema Kantovim riječima, objavila kao poligon pogodan za svakojake igrarije i kojom se bavio ko god je želio – možemo zamijetiti da je u suvremenosti zapravo estetika. Spoznaja osjetilnog se tako daje kao neograđen prostor koji, sukladno tome, nikad nije dopustio estetici da uspostavi konačan sud koji će biti suveren presuditi da li je nešto estetsko ili nije, usljed čega je estetika primorana računati s predmetima estetike na način da nikad ne daje krajnje sudove. Hipoteza kao sud za koji se pretpostavlja da je istinit da bi se njime objasnile određene činjenice ili kao pretpostavka na osnovu činjenica, ogleda se u zastupanju ideje o aporičnosti estetike, što se može eksplicirati na primjeru pjevanja od novovjekovlja do suvremenosti vremenskom interpretacijom iz sada. Dakle, cilj ovoga rada je na primjeru pjevanja od novovjekovlja do suvremenosti prikazati objavljivanje tako očite aporičnosti na koju je estetika pristala u svome začetku i od koje se nije umnogome odvojila u suvremenosti

estetika, aporije, pjevanje, pjesma, novovjekovlje, suvremenost.

nije evidentirano