hrvatski

Mogućnosti ravnomjernijeg razvoja hrvatskog urbanog prostora u odnosu na europski kontekst

Smanjenje važnosti nacionalnih država (Sassen, 1996.) u suvremenom i globalizacijskom kontekstu dovodi do novih međunarodnih i regionalnih povezivanja izvan nacionalnih granica. Time se nastoji ojačati uloga samih gradova i sela te njihovu povezanost i usmjerenost jednih na druge u tzv. mrežama naselja ili urbano-ruralnim mrežama. U takvom suodnosu gradovi i sela ovise o procesima globalizacije i glokalizacije (Robertson, 1995. ; Cifrić, 2003.) kao dualnom procesu koji naglašava paralelnost postojanja globalnog i lokalnog. Značaj i važnost lokalnog prostora nije uvijek lako istaknuti, a još teže oživjeti ili revitalizirati, posebno u malim i gospodarski manje razvijenim zemljama. Iznimka nije Hrvatska koja unutar svojih lokalnih prostora ima brojne specifičnosti ali i brojne probleme, prvenstveno demografske i ekonomske prirode. Prilagodba na nove i suvremene tendencije prostornog razvoja, prvenstveno europeizacijskog procesa, nesumnjivo polazi od brige za lokalnu razinu od koje razvoj treba krenuti (tzv. razvoj odozdo) jer se u kontekstu održivosti i brige za budući razvoj ona nastoji revitalizirati i sačuvati. Takvo je viđenje razvoja prostora rezultat zaokreta u shvaćanju modernizacije urbanog prostora koji daje prednost drugačijim postavkama od onih dosadašnjih u kojima su pretjerana urbanizacija i centralizacija osiromašile brojne prostore, naročito one srednje i male. Stoga dolazi do razvoja „nove“ lokalnosti koja se pretpostavlja nacionalnoj te posebno globalnoj razini. U tom pravcu hrvatski je lokalni prostor, ali i susjedni prostori, ovisan o europskom kao najbližem nadnacionalnom prostoru i unutar tog okvira može planirati i vlastiti razvoj. Tako je primjerice, razvojni dokument Europske unije nazvan Teritorijalna Agenda 2020 (usvojena 2011.) dio strategije EUROPA 2020. – Europska strategija za pametan, održiv i uključiv rast, a stavlja naglasak na regionalni razvoj i teritorijalnu koheziju kao ključne teme razvoja europskog prostora, odnosno europeizacije i rješenja procesa intenzivne urbanizacije, centralizacije i metropolitanizacije. Teritorijalna Agenda 2020. EU-a usklađena je s dokumentima koji se odnose na urbani razvoj i teritorijalnu koheziju i za cilj je postavljala nove oblike partnerstva i teritorijalnog upravljanja između ruralnih i urbanih područja. Ali naslijeđeni i dugogodišnji procesi centralizacije (političke, administrativne, ekonomske, kulturne itd.) u većini postsocijalističkih zemalja, posebno Hrvatskoj, doveli su do znatne marginalizacije, napuštanja i stagnacije velikog broja ruralnih i manjih urbanih naselja te negativnih demografskih procesa depopulacije i demografskog starenja. Urbani sustav Hrvatske počiva na neravnomjernom i prvenstveno centraliziranom razvoju prostora. Četvrtina stanovnika živi u četiri najveća gradska naselja, a još četvrtina samo u glavnom gradu, od čega se u urbanom sustavu brojem ističu mali gradovi, a nedostaju gradovi srednje veličine što dodatno otežava revitalizaciju manjih ruralnih i zapuštenijih prostora (brdsko-planinskih, otočkih i sl.). U nepovoljnim demografskim trendovima svako je planiranje razvoja prema ravnomjernijem ili policentričnom modelu vrlo težak zadak koji dodatno otežava proces starenja stanovništva stanovništva koji Hrvatsku prati desetljećima unatrag, a posebno od ulaska u Europsku uniju čije je slobodno europsko tržište rada privuklo velik broj mlađeg i radnoaktivnog stanovništva iz zemlje. No, i uz takvo stanje nužno je slijediti europske preporuke i trendove kako bi se u srednjim i većim gradovima stanje poboljšalo. Povlačenje financijskih sredstava na lokalnim razinama i razvoj odozdo jedna je od mogućih opcija koja će uključiti postojeće lokalno stanovništvo i pokrenuti određene aktivnosti te osnažiti ljudski kapital.

ravnomjerniji razvoj, policentrizam, urbani sustav, europeizacija, Hrvatska

nije evidentirano