hrvatski

Hrvatski jezik u jezičnoteorijskom sagledavanju u doba Hrvatskoga proljeća

Novosadski dogovor (1954.) sadržavao je odredbu da je "narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik", a da je stoga i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovici oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, s dva izgovora, ijekavskim i ekavskim. Ta je odredba o zajedničkom jeziku usvojena 1963. godine u novom Ustavu SFRJ koji u članku 131. propisuje da se "savezni zakoni i drugi opšti akti saveznih organa objavljuju u službenom listu federacije u autentičnim tekstovima na jezicima naroda Jugoslavije: srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom, slovenačkom i makedonskom". Budući da se je "odnosno" moglo interpretirati na razne načine, rezultat je bio taj da se je savezno zakonodavstvo, umjesto na četirima književnim jezicima kao neposredno poslije Drugoga svjetskoga rata, vodilo samo na trima jezicima – na srpskom pod srpskohrvatskim imenom, na slovenskom i makedonskom. U Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika (1967.) traži se ravnopravnost "hrvatskoga književnoga jezika" i kritizira se činjenica da se pod ustavnom odredbom o "srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku" na štetu hrvatskoga širi "srpski književni jezik" kao "državni jezik" Jugoslavije. U predavanju će se istražiti i usporediti jezičnoteorijski pristupi pojmu hrvatski jezik koji su bili dominantni u doba Hrvatskoga proljeća. U obzir će se uzeti radovi jezikoslovaca Dalibora Brozovića, Stjepana Babića, Radoslava Katičića i Tomislava Ladana.

Hrvatski jezik u jezičnoteorijskom sagledavanju u doba Hrvatskoga proljeća

nije evidentirano