hrvatski

3. znanstveno-stručni skup »Filozofija između znanosti i religije«. Tema: sloboda

Dug je put od ljudskog osjećaja slobode do njenog filozofskog opojmovljenja. Grčka riječ ἐλευθερία i latinska libertas sa svog izvora tako malo nose od filozofskog značenja. Najranija iskustva slobodu su čvrsto vezivala za surovost neminovnosti, onaj slučaj koji se opire onom sudbonosnom. U svom arhajskom obliku ἐλεύθερος je onaj koji u svojoj želji kretanja nije ni na koji način ometan. Kasnije će shvaćanje slobode kao mogućnosti uzmicanja pred prisilom iziskivati strogo odvajanje onoga što u svojoj samoniklosti pripada φύσις i onoga što kao običaj potpada pod νόμος. Sofoklo, primjerice, u Antigoni kao odliku slobode koristi izraz αὐτόνομος i to upravo za onoga tko je vođen sposobnošću vlastitog zakonodavstva. Svoj put u filozofiju to će pronaći kao uzor onoga što Ksenofontov Sokrat smatra dobrim (ispravnim) djelovanjem (εὐπραξία) posve različitog od bilo koje spretnosti izazvane sretnim okolnostima. Središte takve sposobnosti predstavlja mogućnost odluke (προαίρεσις) koju Aristotel razumije kao usklađenost promišljenosti i žudnje za onim što se nalazi u našoj moći. Sloboda je po tome naša puno- moć samosvojnog djelovanja u kojoj se ispunjava smisao našega samobitka (αὐτοουσία). Iz uočavanja neraskidive povezanosti s racionalnim raspolaganjem vlastitim htijenjem Aurelije Augustin će osmisliti samosvojan koncept liberum arbitrium, vrhunske voljne mogućnosti da čovjek sebe (o)drži slobodnim od svih izazova grijeha. O tome u svom korijenu govori i latinski izraz emancipatio, uzimanje sudbine u svoje ruke odrješenjem od očinskog tutorstva. Raspon tumačenja slobode od unutarnjeg oblikovanja do osiguranog jamstva odvijanja životnih procesa nikada zapravo nije bio dostatan u približavanju prostoru slobode. Iskustvo će također potvrditi da istinsko carstvo slobode nije niti u prepozicioniranju nužnosti rada – ono će, naime, svoj prostor, prije svega, pronaći osmišljavanjem čovjekovih vlastitih mogućnosti i to, kako Arendt upućuje, kao vrhunsko pitanje ozbiljenja onoga što prije nije postojalo. U tom smislu, kao ratio essendi moralnog djelovanja sloboda se preko singularnosti htijenja može gdjekad učiniti kao pitanje nekog imetka, ali taj specifični imetak svoj status duguje upravo moći uobrazilje i to kao njen predikat. Takvo okružje možda je jedino u filozofiji u kojemu bi se sloboda mišljenja dala pojmiti neovisno o slobodi volje. Sloboda se tu nadaje kao otvorenost u neskrivenosti, ali i neskrivanje otvorenosti, a sve to je najmanje puko jedinstvo nekog htijenja. Ovakav stjecaj zbiva se onkraj svakog slobodnog vremena i u njemu doziva zov vremena slobode. Primjerenim odgovorom tom zovu čovjek kao biće koje ima mogućnost povijesno biti jest svoje vremensko oslobođenje. Ono se u stvaranju svijeta njegova ispostavlja kao vrijeme slobode koje puku prolaznost transcendira životom dostojnim življenja u slobodi. Bez toga se ljudski život uigranošću slučaja ocrtava u zazoru od takve smionosti slobode, u vječitoj i potresnoj potrazi za sigurnošću. Sloboda, dakle, daje smisao svemu što u povijesnosti svoga bivanja sebe ostavlja objelodanjeno i što se u svojoj povijesti s njom dovršava. Ono što pak nikada nije dovršivo jest riječ o slobodi. Upravo ovakav stav potaknuo je već treće okupljanje profesora i studenata filozofije hrvatskih i inozemnih sveučilišta te filozofskog Instituta da u ambijentu Parka prirode »Papuk« propitujući suvremeni položaj filozofije tematski progovore o slobodi kojoj ta priroda nije tek drugo od nje same, nego jednako tako i ona čistina proplanka u dubini planinske šume koja filozofskim riječima i gorskim žuborom potoka takvoj slobodi pridaje zaboravom svakodnevlja potisnutu uzvisitost.

Sloboda ; filozofija ; znanost ; religija

nije evidentirano

engleski

3rd Scientific Conference "Philosophy Between Science and Religion". Theme: Freedom

Dug je put od ljudskog osjećaja slobode do njenog filozofskog opojmovljenja. Grčka riječ ἐλευθερία i latinska libertas sa svog izvora tako malo nose od filozofskog značenja. Najranija iskustva slobodu su čvrsto vezivala za surovost neminovnosti, onaj slučaj koji se opire onom sudbonosnom. U svom arhajskom obliku ἐλεύθερος je onaj koji u svojoj želji kretanja nije ni na koji način ometan. Kasnije će shvaćanje slobode kao mogućnosti uzmicanja pred prisilom iziskivati strogo odvajanje onoga što u svojoj samoniklosti pripada φύσις i onoga što kao običaj potpada pod νόμος. Sofoklo, primjerice, u Antigoni kao odliku slobode koristi izraz αὐτόνομος i to upravo za onoga tko je vođen sposobnošću vlastitog zakonodavstva. Svoj put u filozofiju to će pronaći kao uzor onoga što Ksenofontov Sokrat smatra dobrim (ispravnim) djelovanjem (εὐπραξία) posve različitog od bilo koje spretnosti izazvane sretnim okolnostima. Središte takve sposobnosti predstavlja mogućnost odluke (προαίρεσις) koju Aristotel razumije kao usklađenost promišljenosti i žudnje za onim što se nalazi u našoj moći. Sloboda je po tome naša puno- moć samosvojnog djelovanja u kojoj se ispunjava smisao našega samobitka (αὐτοουσία). Iz uočavanja neraskidive povezanosti s racionalnim raspolaganjem vlastitim htijenjem Aurelije Augustin će osmisliti samosvojan koncept liberum arbitrium, vrhunske voljne mogućnosti da čovjek sebe (o)drži slobodnim od svih izazova grijeha. O tome u svom korijenu govori i latinski izraz emancipatio, uzimanje sudbine u svoje ruke odrješenjem od očinskog tutorstva. Raspon tumačenja slobode od unutarnjeg oblikovanja do osiguranog jamstva odvijanja životnih procesa nikada zapravo nije bio dostatan u približavanju prostoru slobode. Iskustvo će također potvrditi da istinsko carstvo slobode nije niti u prepozicioniranju nužnosti rada – ono će, naime, svoj prostor, prije svega, pronaći osmišljavanjem čovjekovih vlastitih mogućnosti i to, kako Arendt upućuje, kao vrhunsko pitanje ozbiljenja onoga što prije nije postojalo. U tom smislu, kao ratio essendi moralnog djelovanja sloboda se preko singularnosti htijenja može gdjekad učiniti kao pitanje nekog imetka, ali taj specifični imetak svoj status duguje upravo moći uobrazilje i to kao njen predikat. Takvo okružje možda je jedino u filozofiji u kojemu bi se sloboda mišljenja dala pojmiti neovisno o slobodi volje. Sloboda se tu nadaje kao otvorenost u neskrivenosti, ali i neskrivanje otvorenosti, a sve to je najmanje puko jedinstvo nekog htijenja. Ovakav stjecaj zbiva se onkraj svakog slobodnog vremena i u njemu doziva zov vremena slobode. Primjerenim odgovorom tom zovu čovjek kao biće koje ima mogućnost povijesno biti jest svoje vremensko oslobođenje. Ono se u stvaranju svijeta njegova ispostavlja kao vrijeme slobode koje puku prolaznost transcendira životom dostojnim življenja u slobodi. Bez toga se ljudski život uigranošću slučaja ocrtava u zazoru od takve smionosti slobode, u vječitoj i potresnoj potrazi za sigurnošću. Sloboda, dakle, daje smisao svemu što u povijesnosti svoga bivanja sebe ostavlja objelodanjeno i što se u svojoj povijesti s njom dovršava. Ono što pak nikada nije dovršivo jest riječ o slobodi. Upravo ovakav stav potaknuo je već treće okupljanje profesora i studenata filozofije hrvatskih i inozemnih sveučilišta te filozofskog Instituta da u ambijentu Parka prirode »Papuk« propitujući suvremeni položaj filozofije tematski progovore o slobodi kojoj ta priroda nije tek drugo od nje same, nego jednako tako i ona čistina proplanka u dubini planinske šume koja filozofskim riječima i gorskim žuborom potoka takvoj slobodi pridaje zaboravom svakodnevlja potisnutu uzvisitost.

Freedom ; Philosophy ; Science ; Religion

nije evidentirano