hrvatski

Specifičnosti dijagnostike disocijativnih poremećaja kod djece i adolescenata

Disocijativni poremećaji mogu se definirati kao raskol u obično cjelovitim funkcijama svijesti, pamćenju, identitetu i opažanju, dakle disocijativni poremećaj karakterizira prekid normalne integracije svijesti. Kada se govori o djeci i adolescentima, najčešći su konverzivni poremećaji kao i poremećaji identiteta koji uključuju značajan diskontinuitet doživljaja selfa uz promjene afekta i ponašanja što se najčešće opaža kao poremećaj pamćenja, koncentracije i privrženosti, što dovodi do značajnog oštećenja u socijalnom, radnom i drugim važnim područjima funkcioniranja. Uzroci se nalaze u traumatskim događajima zlostavljanja, ali i brojnim drugim traumatskim iskustvima, kao što su hospitalizacije, preseljenja, gubitak važnih osoba i sl. Neurobiološka istraživanja traumatizirane djece pokazuju abnormalnosti (funkcijske i strukturne) u razvoju limbičkog sustava, kao i kortikalne promjene. Van der Kolk u svojim istraživanjima navodi da povećana razina emocionalne pobuđenosti dovodi do promjena u hipokampusu koji je odgovoran za neadekvatno evaluiranje senzornih informacija. Važno je naglasiti da djeca normalno pokazuje fantaziju i maštanje u ponašanju što je teškoća u dijagnostičkom procesu u odnosu na patološku disocijaciju. Poseban su problem diferencijalna dijagnoza, kao i komorbidne bolesti.

disocijativni poremećaj, psihopatologija, dijagnostika djece i adolescenata

nije evidentirano