hrvatski

Laurin nos

Monografija prvo donosi svojevrsnu polemiku s tzv. sistemsko-teorijskim metodološkim premisama, odnosno metodološkim pristupom (izdvajanje tekstualnog subjekta i njegov opis na dvjema razinama: unutrašnjoj pragmatici teksta – tekstualnim govornim procedurama i komunikacijskim statusima njihovih sudionika – te fenomenalizaciji tekstualnog subjekta – njegovu razmatranju kao fingirane svijesti ili sebstva) kojim je Tomislav Bogdan analizirao ranonovovojekovni domaći amorozni lirski diskurs (uglavnom je riječ o šesnaestostoljetnim kanonskim hrvatskim piscima). Nakon toga se donosi opis produkcije religiozne lirike (rime spirituali) u književnoj kulturi činkvečenta te iscrpan popis, tipologizacija i opis hrvatske šesnaestostoljetne religiozne lirike, i to kako anonimne, odnosno adespotne, tako i autorske (Marka Marulić, Šiško Menčetić, Džore Držić, Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Nikola Dimitrović, Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić, te nešto manje eksponirani: Petar Lucić, Dominik Armanov, Šime Budinić, Frane Bogavčić, Nikola Matulić, Jerolim Martinčić, Hortenzije Bartučević, Toma Nadaljević Budislavić, Marin Kabužić, Horacije Mažibradić, Marin Buresić). Uglavnom je riječ pjesničkim sastavcima razasutim po ritualima, oficijima, zbornicima, bratovštinskim i drugim pjesmaricama. Autorski sastavci u najvećoj mjeri nalaze se u pjesmaricama s drugim, većinom anonimnim i adespotnim, pjesmama (Marko Marulić, Frane Bogavčić, Nikola Matulić, Jerolim Martinčić, Dominik Armanov, Petar Lucić, Hortenzije Bartučević, Toma Nadaljević Budislavić) i u rukopisnim (Mavro Vetranović i Nikola Nalješković) ili tiskanim zbirkama (Nikola Dimitrović, Dinko Ranjina, Marin Buresić, Šime Budinić), izmiješani s amoroznim lirskim sastavcima ili izdvojeni u posebne skupine (Šiško Menčetić, Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić). U zaključku se ističe da po tematskoj i frazeološkoj konvenciji, formalnoj artikulaciji, iskaznoj instanci, metričkom uzorku, anonimni sastavci su medijevalnog podrijetla. Tamo gdje je riječ o nešto složenijoj metričkoj strukturi (dvostruko srokovani dvanaesterac, dvostruko srokovani dvanaesterac s prijenosnim srokom ili je riječ o preuzimanju metričkih oblika mediolatinskog pjesništva), zatim inovativnijoj retoričkoj impostaciji i individualiziranom kazivaču, riječ je uglavnom o autorskim ili, jer nam autor nije poznat, adespotnim sastavcima. Dakle, nedostaju samostalne autorske zbirke poput brojnih rime spirituali u književnoj kulturi činkvečenta, pa stoga ne možemo govoriti o modelima kakvi su, primjerice, bili razvijeni u šesnaestostoljetnom talijanskom religioznom pjesništvu (Malipiero, Fiamma, Colonna). No, bez obzira na naznačeno stanje (nedostatak autorskih zbirki religiozne lirike), ističe se, moguće je, barem u nekoj mjeri, govoriti o autorskim poetikama. Marulić je skloniji svojevrsnom importu mediolatinske religiozne lirike u domaći vernakular, nešto konzervativnijoj frazeologiji, metrici i tematsko- motivskom sklopu. U pjesničkom idiomu koji je razvio nema značajnije prisutnosti stilema karakterističnih za amorozne lirske diskurze. Kada je pak riječ o mogućem mjestimičnom podudaranju sa stilemima domaćeg petrarkizma, riječ je o estetizirajućim metaforama bjeline i čistoće ili metaforici svjetla što je već bilo ovjerovljeno u starijem religioznom pjesništvu. Također – kada je riječ o prepjevima dvaju Petrarkinih soneta (XCIX i CCCXLV), treba znati da su to soneti koje je Malipierov postupak riscritture Kanconijera ostavio gotovo netaknutim. Naznačenoj poetici inklinirao je Lucić. Kod dubrovačkih pjesnika očita je suvremenija frazeologija, sklonost, naročito kod Ranjine, oponašanju metričkih oblika iz suvremenog talijanskog pjesništva (sonet, madrigal, strambotto) i snažniji upliv stilema iz amorozne lirike, napose petrarkizma i neoplatonizma, ali ponešto i iz srednjovjekovne semantike dvorske ljubavi, pa čak i iz hedonističkog erotskog diskursa – naročito kod Vetranovića. Upravo je Vetranović sačinio najveći opus religioznih lirskih sastavaka kojima je tematski (import mnogobrojnih biblijskih motiva) i formalno (eklekticizam različitih pjesničkih modusa, primjerice, plačljivih elegija, satira, maskerati), semantički i leksički proširio tradirano anionimno religiozno pjesništvo. Unutrašnja tekstovna pragmatika njegovih sastavaka također pokazuje odmak od medijevalne literariziranosti, odnosno crkveno-obredne retorike prema bezglasnom, meditirajućem tipu govora, pa čak i prema "svakidašnjem" govoru. U takvoj poetici participiraju kasniji dubrovački pjesnici, ponajviše Dimitrović, dok Ranjina i Zlatarić razvijaju vlastite pjesničke idiome, govorne procedure, tekstualne iskazne instance puno bliže onima iz književne kulture činkvečenta, odnosno šesnaestostoljetnom talijanskom "duhovnom pjesništvu" (rime spirituali). Pritom je Ranjina sklon ne samo metričkim inovacijam nego i dosjetkama, dok je Zlatarić znatno suzdržaniji i na razini metrike (dosljedna uporaba dvostruko srokovanog dvanaesteraca) i na razini stila (izostanak sintaksostilema i dosjetki). Također se ističe da u anonimnim i adespotnim lirskim sastavcim nije riječ samo o impersonalnom/kolektiviziranom glasu teksta – što se uobičajeno mislilo – nego da se pojavljuju oni sastavci u kojima je kazivač personaliziran, i to kao lirsko ja. Konačno, napominje se da ranonovovovjekovno prestrukturiranje književnosti povezano s konstituiranjem tekstualnog subjekta u vidu lirskog ja, pa i uopće impostiranje lirike kao jednog od središnjih žanrova ranog novog vijeka, nije uzorkovano sekularizacijskim namjerama, emancipacijom od religije, nego humanističkom teologijom koja se suprotstavila averoističko-aristoteličkom naturalističkom humanizmu i postavila dostojanstvo i vrijednost osobe u središte.

šesnaesto stoljeće, religiozna lirika

nije evidentirano