hrvatski

Prednosti i nedostaci vijčanog pričvršćivanja u implantoprotetskoj terapiji

U implantološkoj terapiji završna faza rada jest pričvršćivanje protetskog rada na nadogradnju implantata. Implantološki sustav sastoji se od implantata, nadogradnje implantata te suprastrukture. Implantati mogu biti transosealni, subperiostalni i endosealni. Transosealni i subperiostalni implantati najčešće se koriste kod potpuno bezubih pacijenata, dok se kod djelomične bezubosti koriste endosealni implantati, i to kao višestruko ili samostalno postavljeni. U dvodijelnim implantološkim sustavima nadogradnja omogućuje izradu i primjenu različitih vrsta protetskih nadomjestaka. Razlikuju se dvije osnovne vrste nadogradnje: konfekcijske, koje su tvornički prefabricirane, i individualne. Protetski nadomjestak se u implantoprotetskoj terapiji može pričvrstiti vijčano ili cementom. Cementom pričvršćeni protetski radovi imaju prednost nad vijčanim zbog omogućavanja dobrog rubnog brtvljenja, a estetski su bolji jer nema otvora za pričvršćivanje vijkom. Financijski su prihvatljivi jer je laboratorijska izrada jednostavnija, a mogućnost popuštanja vijka je mala kao i gubitak istog. Nedostaci cementom pričvršćenih protetskih radova mogu biti nemogućnost skidanja rada kod određenih komplikacija te mogućnost nastajanja periimplantitisa zbog zaostalog cementa. Protetskim radovima pričvršćenim na vijak prednost je što se lako skidaju uslijed komplikacija, a budući da nema cementa ne može nastati periimplantitis. Nedostatak vijčano pričvršćenih protetskih radova je narušena estetska komponenta kada vijak prolazi kroz vestibularnu ili okluzalnu stijenku rada. Protetski radovi pričvršćeni na vijak zahtijevaju složeniju laboratorijsku izradu, a time i veće troškove rada. Materijali koji se koriste za nadogradnju koja povezuje implantat s protetskim radom izrađeni su od metala, kombinacije metala i keramike te od cirkonij- oksidne keramike.

pričvršćivanje vijkom ; implantološki sustavi ; titanij ; cirkonij-oksidna keramika

nije evidentirano