hrvatski

Sveučilište, potreba psihoanalize i želja Sigmunda Freuda

Tekst raspravlja argumente o potrebi za poučavanjem psihoanalize na sveučilištu kakve zastupaju neke predstavnice psihoanalitički informirane socijalne teorije, filozofije i drugih bliskih znanosti (Wittenberg 2001, Brown i Price 1999, Yates 2001) s uvjerenjem da psihoterapija i poučavanje psihoanalize na sveučilištu osiguravaju zaštitnu okolinu za studente, osposobljavajući ih za autorefleksiv- nost, za govor o sebi i moduse mišljenja s onu stranu normativne racionalnosti kao i za iskušavanje drugačijih modusa osobnog identiteta od prevladajućih modela subjektivnosti. Takva uvjerenja osnažuju eksperimenti u poučavanju psihoanalize kroz analitičko osvještavanje samog procesa učenja (Eifermann 1993). Da bi se izbjegla jednostavna konfrontacija principa normativno racionalnog (navodno maskulinog) naspram emocionalnog mišljenja (navodno femininog) u visokom školstvu, u radu se istražuju obrnute pretpostavke o potrebi psihoanalize za humanističkim studijima (Razinsky 2016) u smjeru Freudovih stavova o studiju psihoanalize na sveučilištu, o empatiji i neutralnosti analitičara u terapiji i do- puštanju prijenosa kao neizostavnom sastavnom dijelu empatijskog protuprijenosa. Sva tri aspekta prikazuju se kao osnova za tvrdnju da samoanaliza predstavlja za Freuda zajedničko počelo analitičkog i humanističkog obrazovanja te da njegov diskurs o institucionalnoj samostalnosti psihoanalize naspram sveučilišta možemo čitati kao poricanje želje za sveučilištem. U završnici, Freudova formula o protuprijenosu primjenjena je povratno na njegovu samoanalizu i na njegov odnos s Wilhelmom Fließom ukazujući na cirkularnu strukturu i ‘inverzni’ karakter obiju relacija. Na takvoj pozadini otvara se pitanje, je li psihoanalitički model autorefleksivnosti uporište ‘kritičkog ethosa’ u humanistici, kakav zagovaraju neke su- vremene diskusije, ili doprinos narcističkoj civilizaciji novih medija u ime psihoanalize.

sveučilište i psihoterapija, poučavanje psihoanalize, transfer, Sigmund Freud

Abstract The paper discusses arguments for the need of teaching psychoanalysis in the non-clinical environment of academia, raised by some psychoanalytically informed feminists in social theories, philosophy and related sciences (e.g. Brown and Price 1999, Wittenberg 2001, Yates 2001) claiming that both therapeutic councelling and teaching psychoanalysis in the context of university provide ‘holding’ environment, enable students for ways of thinking beyond normative forms of logos and other modes of personal identity than the prevailing concepts of Self and subjectivity. Such claims seem corroborated by independent experiments in teaching social studies and psychoanalysis that aim at analytic self- reflexivity in the very process of learning (Eiferman 1993). In order to avoid a simplicistic confrontation between the principles of normative (allegedly masculinist) rationality and emotional (allegedly feminist) way of thinking in higher education, opposite arguments are explored, such as the need of psychoanalysis for humanities (Razinsky 2016), and traced back to Freud’s ambivalent views about teaching psychoanalysis at unive