hrvatski

Prilog tradicijskog iskustva paradigmi održivog razvoja

U radu se polazi od teze da je tradicionalno seljačko društvo u svakodnevici sadržavalo neke vrijednosti koje moderno društvo ponovno otkriva kao važne za suvremeni socijalnoekološki diskurs. Na tri izabrana područja života tradicionalnog i moderniziranog hrvatskog sela autor navodi primjere socijalnoekološke prakse. Ona se odnosi na materijalnu, socijalnu i duhovnu dimenziju društva i njihovu isprepletenost u praksi. To su aktivnosti tijekom godišnjeg ciklusa života putem kojih se odražava odnos čovjeka prema proizvodnji (razmjena materijala, tropoljni sustav, monokultura i specijalizacija, čišćenje od korova, repredukcija i selekcija, zaoravanje strništa, solidarnost sa životnom zajednicom), okolišu (funkcionalnost i estetika krajolika, okolišna infrastruktura, održavanje prometnica, briga o šumama, vrt i divljina, odgovorna budnost) i naselju (kućni okoliš, tri groblja, nametnici i štetnici, lokalna samopomoć i solidarnost). Problematici se pristupa induktivno s namjerom pokazati neke strukturne elemente seljačkog društva i tradicijske kulture. Time se ukazuje na potrebu istraživanja sadržaja i strukture identiteta ruralne (tradicijske) kulture. Navedeni primjeri i situacije u članku ne diferenciraju strogo "tradicionalno" od "modenriziranog sela". Tradicionalno selo je nestalo a modernizirano selo je zadržalo neke njegove predloške socijalnoekološke prakse.

okoliš; održivi razvoj; ruralni identitet; socijalnoekološka praksa; seljačko društvo; tradicija

nije evidentirano