hrvatski

Pogled na mediteransku tunu kroz prizmu kulturne animalistike

Profesor Nikola Visković, tvorac koncepta kulturne animalistike, istu definira kao »prikaz mnogostranih i mnogoznačnih relacija životinja – čovjek u jedinstvenoj povijesti života na Zemlji«. Iz same je definicije vidljivo kako je kulturna animalistika neiscrpno vrelo istraživanja odnosa čovjeka prema drugim, ne-ljudskim životinjama. Jedna od mnogobrojnih tema je i odnos ljudi na Mediteranu prema tuni (Thunnus). Naši mediteranski preci iz kamenog doba slikali su tunu po zidovima sicilijanskih špilja. Stari Grci molili su se Posejdonu, bogu mora, da tuna koja se tek ulovila u mrežu ne pobjegne dok se mreža ne izvuče na kopno ili brod. Tuna je zbog količine svoje krvi bila idealna žrtva Posejdonu. Festivali posvećeni Posejdonu započinjali bi žrtvovanjem tune. Grci su tunu smatrali svemoćnom ribom. Naziv ‘tuna’ dolazi od grčkog thunnos u značenju »odskočiti« ili »žuriti«, pa je očito kako je od početka povijesti tuna bila poznata kao izuzetno brza riba. Usoljenu tunu »osmislili« su Feničani, a usavršili Rimljani. Aristotel je raspravljao o tunama u svojim knjigama o životinja, a tvrdio je kako je tuna mnogo ukusnija kad je se jede u jesen nego u ljeto. Sve do današnjih dana i masovnog uzgoja i masovne eksploatacije tune, ta je riba usko povezana s ljudima koji naseljavaju otoke i obale Mediterana.

tuna, kulturna animalistika, Nikola Visković,

nije evidentirano