hrvatski

Povećava li opća anestezija rizik za Alzheimerovu bolest?

Nedavnom meta-analizom sveukupno 412.253 ispitanika iz 23 istraživanja koja su napravljena do 2020. godine ustanovljena je statistički značajna (p<0, 001) povezanost između opće anestezije i nastanka Alzheimerove bolesti (Alzheimer's disease, AD), iako nije bilo moguće u potpunosti razlikovati učinak anestezije od učinka same operacije (Lee J. et al., Biomed. Res. Int. 2020). To je istraživanje također ustanovilo moguće uzroke pristranosti u odabirima ispitanika i analizama koje prije nisu našle da je navedena povezanost značajna, a objavljene su 1991., 2011. i 2017. godine (Breteler M. M. B. et al., Int. J. Epidemiol. 1991 ; Seitz D. P. et al., BMC Geriatrics 2011 ; Jiang J. et al., Oncotarget 2017). Intravenska, spinalna, epiduralna i regionalna anestezija isključene su iz analize, a u većini slučajeva opće anestezije radilo se o inhalacijskim anesteticima, što potvrđuje utemeljenost rezultata brojnih dosadašnjih eksperimentalnih istraživanja na kulturama stanica i laboratorijskim životinjama koja ukazuju na potencijalno štetan utjecaj hlapljivih anestetika halotana, izoflurana, desflurana i sevoflurana. Naime, pokazano je da navedeni anestetici dovode do hiperfosforilacije tau proteina putem inhibicije aktivnosti fosfataza (Planel E. et al., Neurobiol. Dis. 2007), što je i moguća posljedica perioperativne hipotermije (Planel E. et al., FASEB J. 2009), a također nakon operacije i značajno remete kvalitetu sna u osoba s AD- om (Song B. et al., Ann. Palliat. Med. 2021). Kognitivne deficite prouzročene anestezijom eksperimentalnih životinja u jednom je mišjem modelu (C57BL6/129) bilo moguće smanjiti intranazalnim davanjem inzulina, čime se zaobilazi krvno-moždana barijera jer inzulin stiže u središnji živčani sustav olfaktornim, trigeminalnim i perivaskularnim putem (Yu Q. et al., J. Alzheimers Dis. 2019). Istraživanje na trostruko transgeničnom (3xTgAD) mišjem modelu AD- a pokazalo je da intravenski anestetici koji se upotrebljavaju za opću anesteziju, poput propofola, kratkoročno i dugoročno uzrokuju značajno manje neuropatoloških promjena karakterističnih za AD kao i promjena u ponašanju životinja, što je bilo povezano i s boljim kognitivnim ishodom (Mardini F. et al., J. Brit. Anaesth. 2017). U jednom drugom istraživanju bioloških biljega neuroinflamacije pokazano je da je razina IL-6 u likvoru bila značajno veća kod bolesnika kojima je u cilju opće anestezije korišten inhalacijski anestetik sevofluran u odnosu na one kojima su za istu namjenu davani intravenski anestetici propofol ili remifentanil (Tang J. X. et al., Anesthesiology 2011). Usprkos navedenih rezultata, zbog dugog prodromalnog stadija bolesti uzročno-posljedičnu povezanost opće anestezije inhalacijskim anesteticima i nastanka AD-a nije moguće izravno dokazati. Za to će biti potrebna dodatna longitudinalna istraživanja, poput onih o povezanosti broja i jačine udaraca u glavu sa sklonošću za nastanak sindroma demencije i AD-a. Dotad bi se trebali rukovoditi sljedećim zaključcima proizašlim iz dosadašnjih spoznaja: 1. Kad god je to moguće i medicinski opravdano, umjesto opće treba operacije vršiti u lokalnoj anesteziji, 2. kad god je to moguće i medicinski opravdano treba za opću anesteziju umjesto inhalacijskih koristiti intravenske anestetike, te 3. uvijek treba izbjegavati perioperativnu hipotermiju, osim ako ona nije indicirana (npr. kod nekih neurokirurških operacija). Rad autora podupire HRZZ (projekt IP- 2019-04-3584).

Alzheimerova bolest ; hipotermija ; inhalacijski anestetici ; intravenski anestetici ; neurofibrilarne promjene ; opća anestezija ; rizik obolijevanja ; tau proteini

nije evidentirano