hrvatski

Tko preživi - pričat će ili okvir za mržnju 2020.

U radu se problematizira intertekstualnost u Araličinu romanu „Okvir za mržnju“. Interferiranje usmene u pisanu riječi analizira se ne samo na razini primarne usmenosti (različiti usmeni i rubno usmeni oblici), već i na razini sekundarne usmenosti, često nazivane i „nova usmenost“, a prenosi se putem novih, drugačijih medija (primjerice novinski tekst, radio, televizija i zidne novine). Komparativnom će se metodom prikazati i sadržajna podudarnost romana sa suvremenim usmenim oblicima (meme, viceve, lanci sreće, molitve i pričanja iz života), a koje se danas najčešće prenose putem Vibera, Whats Upa, interneta, facebooka i instagrama. Naime, najčešća tema navedenih oblika je trenutna pandemija u Hrvatskoj i svijetu. Aralicu je umjetnik koji nije tek nositelj privatnih opsesija, već i pisac čija djela, iako iskustvom bliža prošlosti, mogu poslužiti kao poučci za budućnost (Visković, 1987). Upravo na toj davno postavljenoj hipotezi, ostvaruje se i cilj rada i to ne samo na tematsko-motivskoj razini već i na iskustvenoj, koja uključuje i niz različitih emocija (od mržnje do smijeha) izazvane političkim i društvenim okolnostima jedne zajednice, koja svoju povijest pa i sadašnjost često promatra i kroz prizmu „teorija zavjere“. Iako roman „Okvir za mržnju“ mnogi kritičari različito vrednuju, ovim radom se ponovno otvara mogućnost preispitivanje kanonske vrijednosti ovog djela, jer djela nekada „nadrastaju i samog autora, posebice u trenucima kada suvremeni čitatelj „ozrcali“ sebstvo u tekstu i podtekstu novijega, prepoznatljivoga društvenoga konteksta.

: Ivan Aralica, „Okvir za mržnju“, primarna usmenost, sekundarna usmenost, tercijalana umjetnost, intertekstalnost, društveni kontekst

nije evidentirano