Molitva šutnje, govora i kulta kao načini izvršenja religije u filozofiji Bernharda Weltea. Prikaz temeljnih aspekata (CROSBI ID 299861)
Prilog u časopisu | izvorni znanstveni rad | domaća recenzija
Podaci o odgovornosti
Maslać, Suzana
hrvatski
Molitva šutnje, govora i kulta kao načini izvršenja religije u filozofiji Bernharda Weltea. Prikaz temeljnih aspekata
Welte je u svojoj filozofiji religije posebnu pozornost posvetio razmatranju onoga što je nazvao »praksom religije«. Budući da je ova praksa potaknuta, između ostalog, čovjekovom potragom za smislom, članak počinje Welteovim izlaganjem o neraskidivoj povezanosti. značenja i religije. To pak nužno vodi do pojma Boga jer je On nositelj značenja. Idući stopama njemačkog misticizma, a posebno M. Eckharta, Welte se suzdržava od podvrgavanja Boga bilo kakvoj kategoričnosti i opisuje Ga izrazima neizrecivo, beskrajno, skriveno. Kao nekome koji je neizreciv i skriven, Bogu se pristupa molitvom i njezinim oblicima, što pokazuje da su to autentični načini čovjekova odnosa prema Bogu: tako dolazimo do središnje komponente članka, koja je sadržana u predstavljanju temeljnih aspekata Welteove vizije molitve – molitve kao tišine, kao govora i kao kulta. Svaki od ovih pristupa sadrži svoju posebnost: molitva šutnje nipošto nije negacija pravog govora ; molitvu govora, pak, bitno karakterizira bipolarnost, dok u kultu na poseban način dolazi do izražaja pojam zajednice i s njim objedinjujuća dimenzija govora. Članak zaključuje razmatranjem opasnosti u koje vjerska praksa može ući u vezi s molitvom i kultom. Ova izopačenost vjere, kako je naziva njemački filozof, stari je i uvijek novi problem svake religije: »Ovi me usnama poštuju, a srca su im daleko od mene.« (Mk 7, 6) i kao kult. Svaki od ovih pristupa sadrži svoju posebnost: molitva šutnje nipošto nije negacija pravog govora ; molitvu govora, pak, bitno karakterizira bipolarnost, dok u kultu na poseban način dolazi do izražaja pojam zajednice i s njim objedinjujuća dimenzija govora. Članak zaključuje razmatranjem opasnosti u koje vjerska praksa može ući u vezi s molitvom i kultom. Ova izopačenost vjere, kako je naziva njemački filozof, stari je i uvijek novi problem svake religije: »Ovi me usnama poštuju, a srca su im daleko od mene.« (Mk 7, 6) i kao kult. Svaki od ovih pristupa sadrži svoju posebnost: molitva šutnje nipošto nije negacija pravog govora ; molitvu govora, pak, bitno karakterizira bipolarnost, dok u kultu na poseban način dolazi do izražaja pojam zajednice i s njim objedinjujuća dimenzija govora. Članak zaključuje razmatranjem opasnosti u koje vjerska praksa može ući u vezi s molitvom i kultom. Ova izopačenost vjere, kako je naziva njemački filozof, stari je i uvijek novi problem svake religije: »Ovi me usnama poštuju, a srca su im daleko od mene.« (Mk 7, 6) u biti karakterizira bipolarnost, dok u kultu pojam zajednice i s njom na poseban način dolazi do izražaja ujedinjujuća dimenzija govora. Članak zaključuje razmatranjem opasnosti u koje vjerska praksa može ući u vezi s molitvom i kultom. Ova izopačenost vjere, kako je naziva njemački filozof, stari je i uvijek novi problem svake religije: »Ovi me usnama poštuju, a srca su im daleko od mene.« (Mk 7, 6) u biti karakterizira bipolarnost, dok u kultu pojam zajednice i s njom na poseban način dolazi do izražaja ujedinjujuća dimenzija govora. Članak zaključuje razmatranjem opasnosti u koje vjerska praksa može ući u vezi s molitvom i kultom. Ova izopačenost vjere, kako je naziva njemački filozof, stari je i uvijek novi problem svake religije: »Ovi me usnama poštuju, a srca su im daleko od mene.« (Mk 7, 6)
Bernhard Welte, Bog, religija, smisao, molitva, šutnja, govor, kult, izopačenje
nije evidentirano
engleski
Prayer of Silence, Speech and Cult as Ways of Practicing Religion in the Philosophy of Bernhard Welte. An Overview of Fundamental Aspects
In his philosophy of religion, Welte paid particular attention to the consideration of what he called the »practice of religion.« Since this practice is prompted, among other things, by man’s search for meaning, the article begins with Welte’s exposition on the inseparable connection of meaning and religion. This, in turn, necessarily leads to the concept of God because He is the bearer of meaning. Following in the footsteps of German mysticism, and especially M. Eckhart, Welte refrains from subjecting God to any categoricalness and describes Him with the terms unspeakable, infinite, hidden. As one who is unspeakable and hidden, God is approached by prayer and its forms, which shows that these are the authentic ways of man’s relationship toward God: thus we come to the central component of the article, which is contained in presenting the fundamental aspects of Welte’s vision of prayer – prayer as silence, as speech, and as cult. Each of these approaches contains its own peculiarity: the prayer of silence is by no means a negation of true speech; the prayer of speech, on the other hand, is essentially characterized by bipolarity, while in the cult the notion of community and with it the unifying dimension of speech comes to the fore in a special way. The article concludes by considering the dangers into which the practice of religion may slip regarding prayer and cult. This perversion of religion, as the German philosopher calls it, is the old and always new problem of every religion: »These people honor me with their lips, and their hearts are far from me.« (Mark 7:6)
Bernhard Welte, God, religion, meaning, prayer, silence, speech, cult, perversion
nije evidentirano
