hrvatski

Rukopisni tragovi Tihićeva Lucidara

Rad je zabavljen navodno izgubljenim latiničkim rukopisom Lucidara koji je navodno 1533. godine u Zadru navodno prepisao šibenski bilježnik Gverin Tihić (Guarinus Tranquillus). Pokazuje se da rukopis nije izgubljen, da nije nastao 1533. godine i da nije pisan Tihićevom rukom. Preživjeli rukopis zapravo je kasniji prijepis nepoznatog prepisivača koji je iz predloška ropski prepisao i podatak o njegovu nastanku. Razmatranje Tihićevih autografa, od kojih su se u hrvatskim arhivima sačuvale tisuće stranica, vodi novim spoznajama o životu i radu ovog plodnog renesansnog književnika, čija su nam golema stihovana djela zasad poznata samo po spomenu. Objavljuje se dosad nezamijećen ugovor koji nam govori da je naručitelj prijepisa Tihićevih književnih djela 1540. godine pažljivo i višekratno provjeravao točnost naručenih prijepisa, što je jedinstven podatak u povijesti rane hrvatske rukopisne književne kulture. Iznosi se na vidjelo odnosno kontekstualizira nekoliko Tihićevih stihovanih zapisa na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Otvara se mogućnost da je Tihić zapravo prevoditelj Lucidara s talijanskog, i to iz izdanja objavljenog u prvoj polovici šesnaestog stoljeća, čime preživjeli prijevod postaje izrazito važno polazište za buduća jezična i književna istraživanja. Pokazuje se da je Tihić djelovao ne samo u Šibeniku, Zadru i Rijeci nego i u Hvaru i u Senju, a osobita pozornost posvećuje se njegovoj upotrebi glagoljskog pisma u vezi s njegovim književnim zanimanjima. Tihićevo glagoljaško djelovanje pokazuje neodrživost uvriježenih pristupa glagoljskoj rukopisnoj tradiciji u kojima su isključivi junaci popovi glagoljaši. Ti se pristupi kritički preispituju u vezi s glagoljskim rukopisima Lucidara i njihovim vezama s njemačkim i češkim predlošcima. Posebna pozornost u tome smislu posvećuje se djelovanju augustinaca pustinjaka i njihovih dodira s narodnim jezikom, osobito u Rijeci, gdje su zahvaljujući samostanu sv. Jeronima kroz nekoliko stoljeća imali izrazito važnu društvenu ulogu. Ističući pokretljivost nadarenih pojedinaca kao važan element u poimanju starije hrvatske jezične i književne kulture, rad se zaključuje raspravom o načinu na koji je i naš najslavniji renesansni komediograf, Dubrovčanin Marin Držić, mogao upoznati Lucidar te se na njega osloniti u gradnji Dunda Maroja, svog najpoznatijeg dramskog ostvarenja. Usput se dokazuje da na putovanju u Carigrad Držić nije, kako se dosad mislilo, obavljao za austrijskog grofa Christopha von Rogendorfa službu dragomana.

Gverin Tihić, Lucidar, Honorius Augustodunensis, rukopisi, bilježnici, glagoljica, Rijeka, augustinci pustinjaci, Marin Držić

nije evidentirano