hrvatski

U srcu Rajskoga kraj. Župa Skopaljska Gračanica

Rimokatolička župa Skopaljska Gračanica i sada je, baš kao što je bila i u vrijeme svoga osnutka, u sastavu Vrhbosanske nadbiskupije, koja je, sa središtem u Sarajevu, utemeljena 1881. g. Prvi joj je nadbiskup postao dotadašnji profesor zagrebačkog Nadbiskupskog liceja - kasnije Katoličkog bogoslovnog fakulteta, dr. sc. Josip Stadler. Isti je nadbiskup dekretom od 31. siječnja 1911. g. utemeljio i župu Skopaljska Gračanica, a za njezinog zaštitnika odredio crkvenog naučitelja sv. Jeronima, koji je to ostao do 1966. g. kada je zamijenjen Prečistim Srcem Marijinim. Nadbiskup Stadler spomenutim je dekretom u ovu župu uključio katolike brdsko-planinskih selâ: Gračanica, Kordići, Skrte, Okolišće, Zlavast, Ričica Gornja, Ričica Donja, Tihomišlje, Duradbegov Dolac, Dražev Dol, Lužani i Zanesenovići, koji su do tada bili u sastavu rimokatoličkih župâ Bugojno, Golo Brdo (od 1963. g. rimokatolička župa Kandija) i Gornji Vakuf. Te se župe, kao i ova novoosnovana, nalaze uz gornji tok rijeke Vrbas, u zapadnom dijelu srednje Bosne. Većina tih selâ više je sati udaljena od središtâ svojih dotadašnjih župâ, baš kao što su podalje i od sjedišta župnika svoje nove župe. U većini njih skupa su živjeli katolici i muslimani. Na mjestu gdje se nastanio prvi župnik novoosnovane župe don Stjepan Pašalić, koji je njome upravljao od 1. veljače 1911. do 30. rujna 1915. g., nije bilo nikakvog objekta osim za stanovanje neprikladne kućice u koju se ipak uselio. Za sjedište župnika ove župe to je mjesto odabrano jer se nalazilo u samome njezinome središtu. Kasnije su na tome mjestu sagrađeni župna crkva, župna kuća i štala te iskopan bunar s pitkom vodom. Novoosnovana župa nazvana je Skopaljskom Gračanicom, po selu Gračanica koje je bilo najbliže mjestu gdje se nastanio njezin prvi župnik, dok je pridjev Skopaljska dobila po regiji Uskoplje odnosno Skopje gdje se to selo nalazi kako bi se razlikovala od istoimenih mjesta u Bosni. U vrijeme osnutka ova novouspostavljena župa sastojala se od 150 obiteljskih zadruga, odnosno katoličkih obitelji, koje su obitavale u selima razbacanima po brdsko-planinskome kraju. Od župnikovog sjedišta neka su bila udaljena i do pet sati hoda, odnosno jahanja kozijim stazama, kroz guste šume prepune zvijeri, posebice medvjeda i vukova. Sva imovina prvoga župnika u vrijeme njegovog prispjeća u župu, bili su dekret o osnutku župe i njegovome postavljanju za njezinoga upravitelja te liturgijski obrednik. Do izgradnje župne crkve mise je služio u kućici u kojoj se nastanio. Kao oltar poslužio mu je ribež za kupus, dok je vjernike na bogoslužja, odnosno na nedjeljne i blagdanske mise, pozivao trubljenjem u trubu. S minućem zime mise je služio i po kolibicama na grobljima u kojima su pokapani njegovi župljani. Nedaleko od kućice u kojoj se župnik nastanio napravljen je drveni zvonik na koji je postavljeno crkveno zvono, a sagrađena je i skromna župna crkva. Premda je bila i bez vrata i bez prozora kao i bez stropa, u njoj je 1912. g. služena prva pólnoćka. Ovom je župom od njezinog osnutka upravljalo osamnaest svećenika kao njezini upravitelji ili župnici ili kao privremeni upravitelji te isti broj njih kao duhovni pomoćnici, zamjenici upravitelja župe ili pomoćnici upravitelja župe. Najduže je ovom župom upravljao (od 30. rujna 1915. do 25. studenog 1944.) don Ivan Ribičić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, koji je svu svoju svećenićku službu proveo upravo u ovoj župi. Kao njezinoga župnika i smrt ga je zatekla. Obilježila su je dva svjetska rata, tijekom kojih je i ova župa poharana te postradali njezini župljani. Tijekom Prvog svjetskog rata živote je izgubilo više od 50 njezinih župljana, ponajviše od tzv. španjolske gripe, dok je tijekom Drugog svjetskog rata živote izgubilo više od njih 170, uglavnom od boljševičko-komunističkih pljačkaša, ubojica i palikuća. Tijekom 1942. g. i 1944. g. i ova se župa našla na udaru srpsko-crnogorskih i boljševičko-komunističkih plačkaša, ubojica i palikuća, koji su u srednju i zapadnu Bosnu te sjevernu Hercegovinu bježali pred njemačko- talijanskom vojskom. Osim u gornjovrbaškom kraju (Uskoplju) isti su pljačkaši, ubojice i palikuće monstruozne zločine počinili u susjednoj Rami te obližnjoj Kupreškoj visoravni. Ova je župa iz Drugog svjetskog rata izišla opustošena, njezini župljani desetkovani i bez svoga župnika odnosno župnoga upravitelja. Skrb o njezinim župljanima preuzimali su preživjeli župnici susjednih župa kao i drugi katolički svećenici. Prvi joj je poslijeratni upravitelj bio mladi svećenik Vrhbosanske nadbiskupije don Stjepan Jularić (1923.-1999.), koji je njome upravljao od listopadu 1948. g. do listopada 1949. g. Poslijeratna konsolidacija župe Skopaljska Gračanica otpočela je u vrijeme don Josipa Tomića, također svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, koji je njome upravljao od studenog 1949. do 10. srpnja 1952. g. U to su vrijeme jugoslavenske boljševičko-komunističke vlasti otimale hranu i stoku seljacima te prisilno provodile kolektivizaciju njihovih imanja, što je izravno uzrokovalo glad i siromaštvo. Budući da se i ova župa isključivo sastojala od seljaka, njezini su župljani također bili obuhvaćeni istim akcijama boljševičko-komunističkih vlasti. Pravi preporod ove župe zbio se dok je njome upravljao mladi svećenik Vrhbosanske nadbiskupije don Anto Bajić (studeni 1964. g. - svibanj 1983. g.). U prvim godinama njegove uprave (1965. - 1969.), izgrađeni su suvremena župna crkva i župna kuća koje su i elektrificirane te opremljene modernim enterijerom. Deset godina nakon dovršetka župne crkve, rimokatolička župa St. Martin iz Augsburga u Bavarskoj (SR Njemačka) darovala joj je orgulje. Time je po prvi puta neka seoska župna crkva Vrhbosanske nadbiskupije bila opremljena orguljama. Trudom časnih sestara sarajevske Družbe Služavki Maloga Isusa, koje su u ovu župu prispjele 1970. g., i u njoj ostale do srpnja 1993. g., procvao je kako vjerski život tako i liturgijsko pjevanje. U vrijeme uprave istoga župnika iz ove male seoske župe, ponikla su petorica katoličkih svećenika i devet časnih sestara različitih kongregacija. U vrijeme Bajićeve uprave župom Skopaljska Gračanica i gornjovrbaški kraj zahvaćen industrijalizacijom. Brojni župljani ove župe svoj su seoski život zamijenili radničkim, zaposlivši se u rudniku lignita nedaleko župne crkve odnosno u industrijskim pogonima obližnjih gradića Bugojno i Gornji Vakuf. Brojni su se u potrazi za poslom otisnuli i u zapadnoeuropske zemlje, ponajprije u SR Njemačku, Austriju, Švicarsku, Francusku i Švedsku. Neki su završili i u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama pa i u Australiji. Posljedice toga osjetile su se kako u ubrzanom raspadu obiteljskih zadruga i velikih obitelji tako i u napuštanju selâ, posebice onih udaljenijih od središta župe. Iz nekih od njih iselili su se svi njihovi žitelji. Istovremeno je i najveći broj djece župljana ove župe pohađao osnovnu i srednje škole, a neki su i studirali po različitim sveučilištima uglavnom na području komunističke Jugoslavije. Umjereni razvoj župe, ponajprije financijskim doprinosom u inozemstvu zaposlenih župljana, nastavio se do početka ratova koje su Srbi i Srbija od 1992. do 1995. g. vodili protiv nesrpskih naroda u boljševičko-komunističkoj Jugoslaviji. Uslijedilo je najteže vrijeme i za župu Skopaljska Gračanica, koju je u cijelosti uništila islamska Armija Bosne i Hercegovine, predvođena dotadašnjim boljševičko-komunističkim oficirima Jugoslavije, koji su potjecali iz Srbije. Tijekom druge polovice srpnja 1993. g. u gornjovrbaškom kraju formirali su više od 30 mučilišta i logora za katoličke Hrvate. Među njima se izdvajao dotadašnji stadion Nogometnog kluba 'Iskra' u gradu Bugojnu - gdje je bilo zatočeno više od 400 logoraša te kamp arapskih islamskih ratnika Ravno Rostovo kod Novog Travnika - u kojem su na više nego okrutan način masakrirani zarobljeni katolici Hrvati. Izbezumljeni zvjerskim silovanjima i masakrima katoličkih Hrvata koje je u veljači 1993. g. u selu Bojska kod Bugojna počinila Armija Bosne i Hercegovine a potom 23./24. srpnja 1993. g. u obližnjoj Gračanici – gdje su islamski susjedi izmasakrirali 15 svojih katoličkih susjeda, preživjeli župljani ove župe izbjegli su u obližnje krajeve pod hrvatskom kontrolom (Rama, Duvno, Livno). Brojni su završili i po zapadnoeuropskim zemljama ali i u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, pa i u Australiji. One koje je zarobila islamska Armija Bosne i Hercegovine koristila je kao živi štit u borbama protiv vojske bosansko-hercegovačkih Hrvata. Razorivši domove i opustošivši posjede, poljoprivredne i druge strojeve katoličkih Hrvata srednje Bosne, kao i župljana župe Skopaljska Gračanica, islamska Armija Bosne i Hercegovine opustošila je i obečastila i kuću časnih sestara Družbe Služavki Maloga Isusa, župnu kuću i župnu crkvu – koju je pretvorila u sabiralište za stoku pobijenih i prognanih župljana. Istovremeno je obeščastila i kapelice po katoličkim grobljima te poharala katolička groblja ove župe kao i drugih katoličih župa gornjovrbaškog kraja. Župa je ostala bez ijednog vjernika. Uoči posjete pape Ivana Pavla II. Sarajevu 12. i 13. travnja 1997. g. islamska Armija Bosne i Hercegovine srušila je 20. ožujka 1997. g. esplozivom zvonik župne crkve te dio crkve nasuprot njega. Zbilo se to unatoč činjenici da je te objekte osiguravala policija islamskih vlasti iz Bugojna. Povratak župljana u potpunosti uništenu župu Skopaljska Gračanica, zbivao se u kontekstu povratka prognanih katoličkih Hrvata u gornjovrbaški kraj. Prvi se 1998. g. u uništenu župu vratio njezin tadašnji župnik don Jure Gavranić, koji je njome upravljao od 22. studenog 1988. do 6. rujna 2003. g. Potporom njemačke biskupije Limburg u Hessenu i talijanske biskupije Brescia dijelom su obnovljene župna crkva i župna kuća te izgrađen crkveni zvonik. Slijedila je obnova i pokojeg doma prognanih župljana, od kojih se vratila manjina a još manje ih se zadržalo u svojim obnovljenim domovima. Intenzivnija obnova župe Skopaljska Gračanica zbila se u vrijeme don Tadije Ivoša, mladog svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, koji je njome upravljao od 21. srpnja 2008. g. do 25. srpnja 2018. g. i njegovoga brata blizanca kao duhovnog pomoćnika don Ilije Ivoša, koji ga je na mjestu župnika ove župe i naslijedio 25. srpnja 2018. g. U to vrijeme obnovljena je i nadograđena župna kuća, na ostacima župne štale podignuta je župna dvorana, saniran je i nadograđen crkveni zvonik u kojega su postavljena tri zvona – dar rimokatoličke župe St. Marien iz njemačkog mjesta Eickel. Župna crkva je u cijelosti obnovljena te ukrašena mozaikom i vitrajima na svakom njezinome prozoru. Ipak ostala je bez orgulja, nad kojima se islamska Armija Bosne i Hercegovine posebice bestijalno izživljavala. U isto je vrijeme intenziviran i duhovni život u ovoj župi, u kojoj su svečana misna slavlja predvodili i najviši crkveni dostojanstvenici Crkve u Hrvata kao i papinski nunciji u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj. Istovremeno središte ove župe službeno su posjećivali i najviši dužnosnici kako Bosne i Hercegovine, poput člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika Hrvatskog narodnog sabora dr. sc. Dragana Čovića 19. travnja 2009.g., 29. siječnja 2018. g. i 30. siječnja 2019. g., tako i Republike Hrvatske – uključivo i njezinog predsjednika dr. sc. Ive Josipovića 9. travnja 2014. g. Kroz ovo vrijeme iz župe su ponikla četvorica katoličkih svećenika. Župu Skopaljska Gračanica posjetila je 27. studenog 2019. g. i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović.

Bosna i Hercegovina, Rimokatolička Crkva, Vrhbosanska nadbiskupija, župa Skopaljska Gračanica

The Roman Catholic Parish of Skopaljska Gračanica is now, just as it was at the time of its foundation, a part of the Roman Catholic Archdiocese of Vrhbosna (Sarajevo), which was established in 1881. The first archbishop of this archdiocese was Dr. Joseph Stadler, up until then professor at the Zagreb Lyceum - later on the Zagreb Catholic Faculty of Theology. The same archbishop also established the Roman Catholic Parish of Skopaljska Gračanica on 31 January 1911, decreeing St. Jerome (347-420 A.D.) as the patron saint of the parish, up until 1966, when the patron was changed to the Immaculate Heart of Mary. With the same decree Archbishop Stadler added to this parish the Catholics from the mountain-hill villages of: Gračanica, Kordići, Skrte, Okolisće, Zlavast, Ričica Gornja, Ričica Donja, Tihomišlje, Duratbegovića Dolac, Dražev Dol, Lužani and Zanesovići, which until then were associated to the Roman Catholic Parishes of Bugojno, Golo Brdo (from 1963 the Roman Catholic Parish of Kandija) and Gornji Vakuf (from 1992 the Roman Catholic Parish of Gornji Vakuf / Uskoplje). These parishes along with the newly established par