hrvatski

Nema hrvaštine do talijanštine: hrvatski jezični Mediteran, 'kopnena standardizacija' i popularna glazba

Hrvatska standardnojezična norma u bitnim je, praktički do danas nedodirljivim postavkama kodificirana Maretićevom Gramatikom 1899. i Broz- Ivekovićevim Rječnikom 1901, normativnim priručnicima koji su iz korpusa isključili mediteranski kulturni krug odnosno tradicijski leksik maritimne provenijencije. Upravo u tim godinama počinje razvoj popularne glazbe, ali ona kao uporabna domena i njene jezične prakse ostaju ‒ što nije hrvatska specifičnost ‒ izvan formalnih kodifikacijskih zahvata i institucionalne jezične politike, ali kroz cijelo 20. stoljeće ‒ što jest hrvatska specifičnost ‒ bivaju jedini medij koji u javnoj sferi rabi autohtoni leksik vezan za primorske ambijente i kulturu. Zahvaljujući njoj, mediteranski leksik i frazeologija, s njima i maritimni ambijenti i krajolici, ulaze u nacionalni imaginarij. Jezične prakse popularne glazbe moćan su tvorac jezičnog prestiža i svojevrsne neformalne jezične poduke i kulturne legitimacije. U ovom se radu pokazuje kako su u nekim slučajevima baš romanizmi, zapravo panmediteranizmi, po naravi stvari neizbježni u takvim tekstovima, percipirani kao identitetski temelj hrvatskog jezika.

jezična ideologija, purizam, jezične percepcije, leksički panmediteranizmi, popularna glazba

nije evidentirano