hrvatski

RAZINE ANHIDRIDNIH ŠEĆERA U PM10 LEBDEĆIM ČESTICAMA KROZ ČETIRI GODIŠNJA DOBA 2020. GODINE

Anhidridni šećeri su derivati monosaharida koji nastaju tijekom procesa pirolize celuloze i hemiceluloze stoga njihova prisutnost u lebdećim česticama upućuje na onečišćenje zraka izazvano gorenjem biomase. Ovakvi spojevi prepoznati su kao vrlo pouzdani indikatori gorenja biomase upravo zbog toga što se uglavnom ne oslobađaju prilikom nekog drugog prirodnog ili antropogenog onečišćenja. Ovisno o uvjetima izgaranja kao što su temperatura, dostupnost kisika te vrsta i vlažnost biomase, mogu se formirati tri izomera anhidridnih šećera, a to su levoglukozan (1, 6-anhidro-β-D- glukopiranoza), manozan (1, 6-anhidro-β-D- manopiranoza) i galaktozan (1, 6-anhidro-β-D- galaktopiranoza). Iako je levoglukozan najzastupljeniji i najčešće se određuje za dokazivanje onečišćenja nastalog gorenjem biomase, njegovi izomeri manozan i galakozan također imaju važnu ulogu u interpretaciji rezultata. Naime, omjer njihovih masenih koncentracija ukazuje na vrstu biomase (tvrdo/meko drvo, trava, lišće) te radi li se o kućnom ložištu ili vanjskom požarištu. Cilj ovoga rada je odrediti sezonske varijacije masenih koncentracija anhidridnih šećera u lebdećim česticama aerodinamičkog promjera < 10 µm (PM10). 24-satni uzorci sakupljani su mjesec dana tijekom zimske (siječanj), proljetne (svibanj), ljetne (kolovoz) te jesenske (studeni) sezone u 2020. godini. Sakupljanje uzoraka provedeno je na gradskoj pozadinskoj postaji na lokaciji Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada pri čemu je korišten LVS3 Sven Leckel sakupljač čiji protok prosisanog zraka iznosi 2, 3 m3/h. Uzorci su sakupljeni na Whatman® QM-A kvarcnim filterima te je postupano u skladu s normom HRN EN 12341:2014. Analiza uzoraka provedena je metodom anionske izmjenjivačke kromatografije visoke djelotvornosti s pulsirajućom amperometrijskom detekcijom (HPAEC-PAD). Rezultati pokazuju da postoje značajne sezonske varijacije u masenim koncentracijama levoglukozana, manozana i galaktozana u PM10 lebdećim česticama. Najviše srednje vrijednosti masenih koncentracija levoglukozana, galaktozana i manozana izmjerene su u zimskom i jesenskom razdoblju, dok su znatno niže koncentracije zabilježene u proljeće i ljeto. U zimskoj sezoni zabilježena je najviša dnevna vrijednosti masene koncentracije levoglukozana koja je iznosila 5, 370 µg/m3, dok su koncentracije manozana i galaktozana iznosile 0, 499 µg/m3 i 0, 179 µg/m3. Maseni udio pojedinog izomera u ukupnoj masi anhidridnih šećera slijedi niz: levoglukozan > manozan > galaktozan. Prosječni omjer levoglukozan/manozan u zimskoj sezoni, kada su i njihove koncentracije najviše, iznosi 9, 9 što prema literaturi upućuje na gorenje pretežito tvrdog drva.

gorenje biomase ; molekulski markeri ; PM10 ; HPAEC-PAD ; sezonska varijacija

nije evidentirano