hrvatski

DOKTORI O POSTTRAUMATSKOM STRESNOM POREMEĆAJU

Evo, prošlo je dvadeset godina od našeg razgovora vezanog za PTSP, branitelja i stradalnika domovinskog rata. Vi ste napisali stručni osvrt i ukazali da je to veliki problem koji treba rješavati odmah bez zadrške. Vaše zapažanje o tom problemu, što se događalo u ovih dvadeset godina? Odgovor: Pa svakako događalo se puno toga. Broj oboljelih se povećavao tijekom godina, određeni broj oboljelih od PTSP-a počeo se javljati psihijatru dosta kasno, kada su vidjeli da više ne mogu funkcionirati ni u obitelji, niti na radnom mjestu, niti u zajednici, a jednim dijelom javljanje psihijatru je vezano i za njihove neriješene egzistencijalne probleme, nisu ostvarili mirovine, nemaju nikakva primanja, neriješen status invaliditeta. U tijeku su procijene invalidnosti HRVI-a, kada je određeni broj branitelja shvatio da bi mogli nešto ostvariti, ..kako sami znaju reći "sve sam dao za ovu zemlju, a sada sam na socijali ili nemam ništa, pa barem da pokušamo nešto ostvariti..." Uz klasične simptome posttraumatskog stresnog poremećaja mnogi uz razvili i druge psihičke poremećaje i bolesti, a mnogi su se i tjelesno razboljeli. Koliko sam bio u mogućnosti pratiti medije i odgovorna ministarstva, veoma malo govori o toj problematici, a sve je više suicida branitelja i stradalnika domovinskog rata. Vaša saznanja o liječenju PTSP-a.... Odgovor: Određeni i to rekla bi veći broj osoba oboljelih od PTSP-a, dosta se kasno javio na liječenje. Još uvijek je u našem društvu prisutna određena stigmatizacija psihičkih bolesnika, pa i same struke zbog čega se i ne javljaju na preglede psihijatru na vrijeme tj. kada se jave simptomi već puno kasnije, kada su i intervencije manje učinkovite jer se uz simptome PTSP-a vrlo često javljaju i druge psihičke tegobe i bolesti, a i tjelesne bolesti, što znatno otežava liječenje. Nažalost i uz pravovremene psihijatrijske i psihološke intervencije kod određenog broja oboljelih od PTSP-a dolazi do progresije bolesti tj. do trajnih promjena osobnosti nakon katastrofalnih doživljaja, a rat je zasigurno takav događaj, kako za pojedinca tako i za cijelo društvo. Od intervencija u liječenju i dalje se koriste individualne i grupne psihoterapijske metode, naravno uz psiho farmakoterapiju. No i nakon dvadeset godina negdje mi se nameće sličan zaključak o kojem sam pisala i ranije u Vašoj knjizi da niti jedan oblik terapije ne može uspješno obuhvatiti sve simptome PTSP-a ili slabo prilagođene obrasce ponašanja koji se javljaju kao reakcija na traumatski događaj, a naročito kod onih koji nisu na vrijeme potražili stručnu pomoć, misleći najčešće da će isto proći bez stručne pomoći. Možete li reći što se dešava na znanstvenim forumima i kongresima u svezi PTSP- a Odgovor: Na kongresima i forumima se danas dosta govori o kroničnim posljedcima psihičke traume, kao i o komorbidnim psihičkim i tjelesnim bolestima. Prošle godine je održan u Opatiji 2. hrvatski kongres o psihotraumi s međunarodnim sudjelovanjem, gdje sam i osobno sudjelovala s radom koji je upravo obuhvatio zadnjih dvadeset godina liječenja oboljelih od PTSP-a, a istraživala sam komorbidne bolesti, kako psihičke tako i tjelesne. Porast komorbidnih bolesti zadnjih deset godina, je vrlo značajan, kako psihičkih od kojih se najčešće javlja depresija i bolesti ovisnosti, pretežno alkoholizam, a od tjelesnih arterijska hipertenzija i šećerna bolest. U rujnu 2019 sam gledao dokumentarni film Jakova Sedlara broj 3069 u kojem se govori o suicidu, ispovijesti su zastrašujuće a najveći dio je vezan za PTSP.........Vaš mišljenje je važno. Odgovor: Potrebno je istaknuti da postoji klaster simptoma koji upućuju na visoki rizik od suicida osoba oboljelih od PTSP-a, kao što je: depresivnost, osjećaj bezvrijednosti, osjećaj bezizlaznosti, gubitak smisla za životom, anhedonija, disforičnost, osjećaj krivnje, agresivnost, precjenjivanje teškoća aktualnih situacija, distorzija realiteta, gubitak vjere i povjerenja, izoliranje iz okoline i od prijatelja, seksualni poremećaji, gubitak vitalnih nagona. Uz ovaj klaster kliničkih simptoma potrebno je dodati i klaster socijalnih rizičnih čimbenika, među kojima su najčešći: socijalna izolacija, maritalni sukobi, konfliktuoznost, gubitak posla, zakazivanje u obiteljskim i prijateljskim kontaktima, egzistencijalna ugroženost. Ovi klasteri simptoma često su prisutni kod oboljelih od PTSP-a, kako onih koji su dio same bolesti ili komorbidnih psihičkih poremećaja, a onda možda i češće prisutni i značajni su klasteri socijalnih čimbenika koji vode u suicidalna razmišljanja, pokušaje, pa nažalost i realizirane suicide. Početkom prosinca 2019 g. sam bio na pokopu Milana Šuštara koji je sebi oduzeo život, nisam se ni oporavio od Filma a ponovno dokaz da nešto nije normalno. Preveliki je to broj za ovu našu devastiranu zemlju koja je krvlju stečena. Veliki broj stradalnika mi je rekao kako institucije ne mogu ili ne žele slušati o njihovim problemima a vi ste im jedina nada i pomoć, stručni doktori na psihijatriji koji ih nikada nisu odbili...... Odgovor: to je naša obveza i dužnost pomoći oboljelima, ali meni osobno to je i poziv, to je svakako puno više nego profesionalna stručnost i pomoć oboljelima. Isto itekako osjećaju i oboljeli, jer ste im na taj način bliži, bolje razumijete njihove patnje, više ste uključeni, iako to može izazvati i kod vas određene smetnje, osobito kada se osjetite nemoćni pomoći čovjeku da izađe iz vrtloga svojih patnji. Meni osobno pomaže moja vjera na koju pokušavam usmjeriti i oboljele od PTSP-a naravno ako su vjernici, a i kao ne, duhovnost može pomoći u smanjenju intenziteta boli i patnje oboljelih, naravno uz adekvatnu psihofarmakoterapiju i druge već navedene oblike liječenja. Vjerujem da vam nije lako iznositi podatke, mislim da treba ukazivati i tražiti rješenje kako bi se umanjile brojke suicida.....Možete li opisati neki posebni slučaj iz vaše ambulante..... Odgovor: Teško je izdvojiti, nekoga posebno. Kako je moje profesionalno usmjerenje u psihijatriji više vezano za druge dijagnostičke poremećaje i bolesti i broj pacijenta oboljelih od PTSP-a je rjeđi, a oni koji jesu kod mene u ambulantnom praćenju su nažalost pacijenti koji su razvili i komorbidne psihičke i tjelesne bolesti. Zanimljivo je kod jednog mog dugogodišnje pacijenta koji uz PTSP boluje i od organskog poremećaja ličnosti, uz zlouporabu alkohola, a ima i šećernu bolest, a unatrag dvije godine se razbolio i od maligne bolesti, te je isti u pratnji supruge došao mi javiti da ide na kemoterapiju i zanimljivo kaže on "doktorice ali sada sam psihički puno bolje, uzimam samo diazepam, mogu spavati, nemam više noćne more niti ružne snove, ...pa gdje je sve to nestalo?" Da li je uistinu nestalo ili je to zatišje pred ponovnu buru simptoma, sada je okupiran liječenjem teške maligne bolesti, koja ima i svoje nuspojave s kojima se za sada nosi.. I inače u praksi i kod drugih dijagnostičkih kategorija znamo vidjeti da kada se tjelesno stanje pogorša da su psihički stabilniji. Naravno ne svi. Treba vremena da se kod mog pacijenta vidi što će biti s njegovim psihičkim stanjem... Za kraj našeg razgovora možete li reći vaše mišljenje i prijedlog kako bi se unaprijedilo liječenje oboljelih od PTSP-a Odgovor: U procesu liječenja oboljelih od PTSP-a zamijetila sam da je vrlo važno raditi na resocijalizaciji istih. Mnogi su i preprano otišli u mirovinu, ili su dugo nezaposleni, osjećaju se vrlo često osamljeni, odbačeni od svih, a i sami su se zbog prirode bolesti izolirali od obitelji i društvene zajednice, i to ih jako pogađa. Nadalje uočila sam, kako iz osobnih kontakata, tako i iz drugih primjera, da je mnogima pomogla vjera da ne padu u još dublji ponor iz kojeg često ne vide načina povratka, te izlaz nalaze samo u suicidu. Zbog toga smatram da bi svakako za određeni broj oboljelih bila preporuča uz sve prethodno navedeno i duhovna terapija, koja je kod nas dostupna u vidu hagioterapije i kod određenog broja oboljelih ima uz navedene metode liječenja, uspjeha. Zašto? Mnogi oboljeli od PTSP-a imaju i određene duhovne patnje, o kojima mi znaju reći, a tu onda treba pomoć hagioterapeuta koji se bavi liječenjem duhovnih bolesti.

liječnici, zapažanje, posttraumatski stresni poremećaj

nije evidentirano