hrvatski

Hrvatski arhitekti i spomenici Prvog svjetskog rata

Cilj je ovoga izlaganja prikazati kako su hrvatski arhitekti projektirali spomenike Prvoga svjetskog rata. Zbog nestašice ljudstva i materijala te općenito teških gospodarskih prilika na hrvatskom je području realiziran tijekom Prvog svjetskog rata manji broj većih spomenika, no i taj mali broj realiziranih spomenika, kao i sačuvani nerealizirani projekti u dovoljnoj mjeri govore koji su arhitekti bili angažirani na njihovim projektima, tko ih je angažirao i kakva su stilska rješenja primjenjivali. Najmonumentalniji realizirani spomen kompleks podignut tijekom Prvog svjetskog rata, vojničko groblje u Karlovcu, podignuto prema projektu arhitekta Hermana Bolléa, svjedoči o popularnosti historicističkih, kasno devetnaestostoljetnih obrazaca. U isto vrijeme hrvatska Zemaljska vlada uključuje u Zemaljski odbor za skrb o ratnim grobovima cijeli niz arhitekata srednje generacije (Janko Holjac, Martin Pilar), a od mlađih arhitekata, Viktora Kovačića. Upravo je Kovačića, učenika Otta Wagnera i prvaka hrvatske moderne arhitekture Zemaljska vlada poslala 1916. godine na pet dana u Beč kao predstavnika spomenutog odbora u Ministarstvo rata. Nesumnjivo se kao rezultat toga Kovačićeva puta i članstva u odboru trebaju tumačiti nerealizirani projekti za vojnička groblja sačuvani u ostavštini ovoga arhitekta u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, kao i projekti koje je objavio Edo Schön u monografiji o Kovačiću 1927. godine. Za razliku od Bolléova projekta za Karlovac, izvedenoga u stilu neoromanike, koji podsjeća svojim rješenjima na spomenike i građevine kasnog 19. i ranog 20. stoljeća u Njemačkom carstvu, Kovačićevi su projekti izvedeni u kombinaciji elemenata kasne secesije i neoklasicizma, dakle u stilu koji je i inače bio dominantan u (srednjo)europskoj arhitekturi početkom 20. stoljeća. Kompleks vojnog groblja prema projektu Viktora Kovačića bio bi okružen njegovanim drvoredom. Na pravokutnoj površini grobovi bi bili identični i pravilno raspoređeni. Ulaz u kompleks bio bi markiran ekspresivno riješenim portalom, kojega bi krunio natpis Pro patria, za kojega je Kovačić izradio više različitih projekata. Ulazna strana groblja bila bi dodatno naglašena toskanskim stupovima okrunjenim, koliko se da zaključiti, peharima s vječnom vatrom. Središnji dio kompleksa činio bi slavoluk okrunjen skulpturom, za pretpostaviti je pobjede. Iako ovaj projekt, koliko je poznato, na kraju nije realiziran uočljivo je kako su realizirani projekti memorijala Prvog svjetskog rata podizani u Italiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji slični u oblikovnom rješenju. Dakako, to nije rezultat Kovačićeva utjecaja na druge europske arhitekte već je odraz sličnih stilskih stremljenja u europskoj arhitekturi toga vremena.

Herman Bollé, Viktor Kovačić, javni spomenici, neoromanika, neoklasicizam, secesija

nije evidentirano

engleski

Croatian Architects and Memorials of the First World War

Cilj je ovoga izlaganja prikazati kako su hrvatski arhitekti projektirali spomenike Prvoga svjetskog rata. Zbog nestašice ljudstva i materijala te općenito teških gospodarskih prilika na hrvatskom je području realiziran tijekom Prvog svjetskog rata manji broj većih spomenika, no i taj mali broj realiziranih spomenika, kao i sačuvani nerealizirani projekti u dovoljnoj mjeri govore koji su arhitekti bili angažirani na njihovim projektima, tko ih je angažirao i kakva su stilska rješenja primjenjivali. Najmonumentalniji realizirani spomen kompleks podignut tijekom Prvog svjetskog rata, vojničko groblje u Karlovcu, podignuto prema projektu arhitekta Hermana Bolléa, svjedoči o popularnosti historicističkih, kasno devetnaestostoljetnih obrazaca. U isto vrijeme hrvatska Zemaljska vlada uključuje u Zemaljski odbor za skrb o ratnim grobovima cijeli niz arhitekata srednje generacije (Janko Holjac, Martin Pilar), a od mlađih arhitekata, Viktora Kovačića. Upravo je Kovačića, učenika Otta Wagnera i prvaka hrvatske moderne arhitekture Zemaljska vlada poslala 1916. godine na pet dana u Beč kao predstavnika spomenutog odbora u Ministarstvo rata. Nesumnjivo se kao rezultat toga Kovačićeva puta i članstva u odboru trebaju tumačiti nerealizirani projekti za vojnička groblja sačuvani u ostavštini ovoga arhitekta u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, kao i projekti koje je objavio Edo Schön u monografiji o Kovačiću 1927. godine. Za razliku od Bolléova projekta za Karlovac, izvedenoga u stilu neoromanike, koji podsjeća svojim rješenjima na spomenike i građevine kasnog 19. i ranog 20. stoljeća u Njemačkom carstvu, Kovačićevi su projekti izvedeni u kombinaciji elemenata kasne secesije i neoklasicizma, dakle u stilu koji je i inače bio dominantan u (srednjo)europskoj arhitekturi početkom 20. stoljeća. Kompleks vojnog groblja prema projektu Viktora Kovačića bio bi okružen njegovanim drvoredom. Na pravokutnoj površini grobovi bi bili identični i pravilno raspoređeni. Ulaz u kompleks bio bi markiran ekspresivno riješenim portalom, kojega bi krunio natpis Pro patria, za kojega je Kovačić izradio više različitih projekata. Ulazna strana groblja bila bi dodatno naglašena toskanskim stupovima okrunjenim, koliko se da zaključiti, peharima s vječnom vatrom. Središnji dio kompleksa činio bi slavoluk okrunjen skulpturom, za pretpostaviti je pobjede. Iako ovaj projekt, koliko je poznato, na kraju nije realiziran uočljivo je kako su realizirani projekti memorijala Prvog svjetskog rata podizani u Italiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji slični u oblikovnom rješenju. Dakako, to nije rezultat Kovačićeva utjecaja na druge europske arhitekte već je odraz sličnih stilskih stremljenja u europskoj arhitekturi toga vremena.

Herman Bollé, Viktor Kovačić, Public Monuments, Neo-Romanesque, Neoclassicism, Art-Nouveau

nije evidentirano