hrvatski

Rosa Montero, Smiješna ideja da te više neću vidjeti

Potraga, strast i mišljenje. To je Rosa Montero, suvremena španjolska književnica koju zaista volim. Da bih si objasnio veliku privlačnost njenih romana, poslužit ću se prvo dvama stereotipima. Stereotipi nas navode da promislimo naše razumijevanje i predrazumijevanje, a onda se s malo odmaka ponovo pokušavamo približiti boljem shvaćanju. Naime, u narodima koji su bolno patili, rekao je Nepoznat Netko, rađa se dobra naracija. Možda zbog toga moje čitateljske inklinacije od mladosti do sredovječja najviše uživaju u vatri ruskog i španjolskog teksta. Za nekog bi naravno, iz istih predrasudnih koordinata, odabir bio drugačiji. No to ne mijenja na stvari, jer u konačnici je važno da se orijentirate tako da strast i potraga u vama odgovaraju žaru pisca s kojim čitalački putujete. Narod je pak u svakom slučaju važan, jer je ovdje u konačnici riječ o narodu čitatelja. Drugi stereotip je još nezgodniji. Naime, sama Rosa Montero često ističe svoj ženski identitet. On joj je višestruko važan jer biti ženom još uvijek zahtijeva veći napor od onoga kojeg inače čini muška polovica čovječanstva, bilo da je riječ o sebeshvaćanju ili o otporu protiv užasa, čime se zanima i književnost: romani reflektiraju što je u našoj podsvijesti, te nas čine mudrijim ili bar manje ludim. Kada su je pitali zašto piše, rekla je: "Pišem da bih bolu i zlu dala smisao koji inače nemaju". A u romanu Priča o providnom kralju kaže: "Dobre žene se mole. Ja pišem. To je moja najveća pobjeda, trijumf i dar kojim se dičim". Moment ženskog je stoga i otvorenost za preispitivanje o ljudskosti s kojim se zahvalno poopćuju ponekad nezahvalne uloge. Netko je crnac u kulturi bjelačkog establišmenta, netko Kinez u vrijeme širenja koronavirusa ili prase u Teheranu, svejedno. A biti ženom, čak i u liberalnim modernim društvima, može biti itekakvim izazovom za identitetsko preispitivanje.

književnost, Rosa Montero

nije evidentirano