hrvatski

O otuđenju ljudske prirode: još jednom

Fenomen otuđenja predstavlja u punom smislu riječi jedno od konstantnih obilježja realiteta (i totaliteta) kako suvremenog čovjeka tako i njegovog društvenog prostora. Otuđenje se, unatoč postmodernim kritikama i odbacivanjima, i danas pojavljuje kao „živa misao koja uključuje otvorena pitanja i neriješene teškoće“ osobito kada je u pitanju čovjekova priroda, odnosno „onoga što kao čovjek može i treba biti“, u konačnici „kakav on stvarno jest“. Aktualno je to pitanje i u postideološkom društvu poput našega koje je, obilježeno različitim pokušajima tehničkog, biološkog, socijalnog i ekonomskog dovršenja čovjeka, u tolikoj mjeri zamaglilo pitanje ljudske prirode da se ono u javnom diskursu rijetko tematizira, čak i izbjegava kao redukcionistička, konzervativno-ideološka (a zapravo neaktualna) tema koja može samo otvoriti ili stvoriti (uvijek stare ili nerješive) probleme. No atomizirano, cinično i „ozbiljno bolesno“ kapitalističko društvo poput našega kao „besvjetna ideološka konstelacija“ (Žižek) zapravo uskraćuje svaki oblik smislene kognitivne orijentacije, pa tako i one povezane s ljudskom prirodom. Na gotovo perverznoj razini baš takvo društvo polje je i nekih sasvim novih oblika otuđenja ljudske prirode koja nam se unutar njegovih okvira sve više ukazuje kao „istina bez značenja“, kao „ljubavnik bez strasti“. S druge strane, ljudska se priroda, još jednom konstantno, pokazuje kao povijesno određena, vezana uz reprodukciju života uopće te uvjetovana povijesnim razvitkom, s uvijek otvorenim pitanjem slobode koja postaje zapravo paradoks. To otvara cijeli spektar potencijalnih sukoba različitih koncepcija ljudske prirode ali i upitnost budućnosti ovako fragmentiranog društva koje, gotovo proročanski, samo sebe dovodi u negaciju time što odbacuje totalitet života pri čemu pojedinac živi život „kao veliku dosadu“.

Otuđenje, Marx, suvremena tumačenja, čovjekova priroda

nije evidentirano