hrvatski

IVANIŠIN. KABASHI. ARHITEKTI: Projekti i stvari / Projects and Things

Način gledanja, način crtanja i način gradnje uzročno – poslijedično su povezani. Način gledanja na stvari oko nas odražava naše razumijevanje svijeta, svemira, prirode koju nastanjujemo i umjetnih stvari koje iz prirodnih stvari proizvodimo – građevina, odnosno stvarne arhitekture. Projekt kao apstraktni entitet sličan je Platonovoj formi – otkriven a ne od nas stvoren, ne imitativan poput notnog glazbenog zapisa. Kao stvar po sebi, sličan je Albertijevom projekcijskom prozoru – skup projiciranih slika i tekstova. Ne materijalan osim tinte, projekt je određenje buduće prisutnosti stvari u vidljivom svijetu čim bliže njihovoj stvarnoj materijaloj prisutnosti. Mimo te inherentne stvarovitosti, stvarna građevina na stvarnom mjestu jest oduvijek konačni uzrok svakog projekta. Osim u konačnom proizvodu, bila to stvarna građevina ili tinta na papiru ako do gradnje ne dođe, za arhitekturu presudan odnos gledanje – crtanje – gradnja ostaje zabilježen i u zapisima, slikama i stvarima koje s namjerom ili bez namjere otkrivamo, dodirujemo i proizvodimo prije, tijekom ili nakon rada na našim projektima u vezi s rješenjima konkretnih problema ili samo naizgled slučajno dok putujemo stvarnim ili zamišljenim prostorima, bibliotekama i zbirkama. Poredane u logičnom nizu ili razmještene u konkretnom prostoru, te riječi, slike i stvari mogu nadići svoju izvorno pomoćnu svrhu i postati instrumentima pojašnjenja rubnih uvjeta projekta, proširujući njegov obuhvat i osnovu – područje projekta. I u današnjem svijetu neprekidnog događaja arhitektura ostaje konačno prostorno iskustvo. Ona zahtijeva bliski kontakt, moramo ju osjetiti i dotaknuti bez ikakvog posrednog filtera. Kao takva, arhitektura ne može biti proizvedena u praznini niti podučavana iz daljine. Arhitektura je suštinski stvarovita, čak i naši (digitalni) crteži su na svoj način stvaroviti. Čvrsto usidreno u svijetu stvari, stvar po sebi napravljena od stvari, svako djelo arhitekture je u suprotnosti sa svijetom događaja koji raste pred nama. Na izložbi u Oris Kući arhitekture tom svijetu događaja suprotstavljamo naše projekte ne konceptualnim skupom u stvarnom prostoru razmještenih slika i stvari. U ovoj knjizi dodajemo riječi. The way of looking, the way of drawing, and the way of building are causally related. The way of looking at things around us reflects our understanding of the world, the Universe, the nature we inhabit and the artificial things we produce from the natural things at our disposal – the buildings, i.e. the actual architecture… The project as an abstract entity is similar to Plato’s form ; discovered rather than created by us, non–imitative like a musical notation. As a thing itself, it is similar to Alberti’s projection window – a set of projected images and texts. Immaterial apart the ink, it is the definition of the future presence of things into the visible world, closest possible to their actual material presence. Apart from this inherent thingness, the real building in the real place has always been the final cause of every project. Except in the end–product, be it the actual building or the ink on paper if the act of building never takes place, the decisive looking – drawing – building relation remains documented in writings, images and things we intentionally or non–intentionally discover, touch and produce before, during or after the work on our projects, connected to the solutions of actual problems or seemingly by accident while traveling real or fanciful spaces, libraries and collections. Ordered in the logical sequence or placed within the actual space, those words, images and things may transcend their originally auxiliary purpose and become instrumental in the explanation of the marginal conditions of the project, expanding its scope and reference – the project domain as it were. In our contemporary world of perpetual events, architecture remains a finite spatial experience. It requires close contact, it must be felt and touched without any intermediate filters. As such, it cannot be produced in void or taught from distance. Architecture is eminently thingly. Even our (digital) drawings alone have their own distinct thingness. Firmly anchored in the world of things, a thing itself made of things, every work of architecture is in opposition to the emergent world of events. At the exhibition in Oris House of Architecture we confront this world of events with our projects presented by the non – conceptual set of images and things arranged in the real space. In this book we add the words.

stvarovitost ; trag ruke ; sentimentalno putovanje ; Dubrovnik ; arhitektura ; suvremena arhitektura ; zagrebački Donji grad

nije evidentirano

engleski

IVANIŠIN. KABASHI. ARHITEKTI: Projects and Things

Način gledanja, način crtanja i način gradnje uzročno – poslijedično su povezani. Način gledanja na stvari oko nas odražava naše razumijevanje svijeta, svemira, prirode koju nastanjujemo i umjetnih stvari koje iz prirodnih stvari proizvodimo – građevina, odnosno stvarne arhitekture. Projekt kao apstraktni entitet sličan je Platonovoj formi – otkriven a ne od nas stvoren, ne imitativan poput notnog glazbenog zapisa. Kao stvar po sebi, sličan je Albertijevom projekcijskom prozoru – skup projiciranih slika i tekstova. Ne materijalan osim tinte, projekt je određenje buduće prisutnosti stvari u vidljivom svijetu čim bliže njihovoj stvarnoj materijaloj prisutnosti. Mimo te inherentne stvarovitosti, stvarna građevina na stvarnom mjestu jest oduvijek konačni uzrok svakog projekta. Osim u konačnom proizvodu, bila to stvarna građevina ili tinta na papiru ako do gradnje ne dođe, za arhitekturu presudan odnos gledanje – crtanje – gradnja ostaje zabilježen i u zapisima, slikama i stvarima koje s namjerom ili bez namjere otkrivamo, dodirujemo i proizvodimo prije, tijekom ili nakon rada na našim projektima u vezi s rješenjima konkretnih problema ili samo naizgled slučajno dok putujemo stvarnim ili zamišljenim prostorima, bibliotekama i zbirkama. Poredane u logičnom nizu ili razmještene u konkretnom prostoru, te riječi, slike i stvari mogu nadići svoju izvorno pomoćnu svrhu i postati instrumentima pojašnjenja rubnih uvjeta projekta, proširujući njegov obuhvat i osnovu – područje projekta. I u današnjem svijetu neprekidnog događaja arhitektura ostaje konačno prostorno iskustvo. Ona zahtijeva bliski kontakt, moramo ju osjetiti i dotaknuti bez ikakvog posrednog filtera. Kao takva, arhitektura ne može biti proizvedena u praznini niti podučavana iz daljine. Arhitektura je suštinski stvarovita, čak i naši (digitalni) crteži su na svoj način stvaroviti. Čvrsto usidreno u svijetu stvari, stvar po sebi napravljena od stvari, svako djelo arhitekture je u suprotnosti sa svijetom događaja koji raste pred nama. Na izložbi u Oris Kući arhitekture tom svijetu događaja suprotstavljamo naše projekte ne konceptualnim skupom u stvarnom prostoru razmještenih slika i stvari. U ovoj knjizi dodajemo riječi. The way of looking, the way of drawing, and the way of building are causally related. The way of looking at things around us reflects our understanding of the world, the Universe, the nature we inhabit and the artificial things we produce from the natural things at our disposal – the buildings, i.e. the actual architecture… The project as an abstract entity is similar to Plato’s form ; discovered rather than created by us, non–imitative like a musical notation. As a thing itself, it is similar to Alberti’s projection window – a set of projected images and texts. Immaterial apart the ink, it is the definition of the future presence of things into the visible world, closest possible to their actual material presence. Apart from this inherent thingness, the real building in the real place has always been the final cause of every project. Except in the end–product, be it the actual building or the ink on paper if the act of building never takes place, the decisive looking – drawing – building relation remains documented in writings, images and things we intentionally or non–intentionally discover, touch and produce before, during or after the work on our projects, connected to the solutions of actual problems or seemingly by accident while traveling real or fanciful spaces, libraries and collections. Ordered in the logical sequence or placed within the actual space, those words, images and things may transcend their originally auxiliary purpose and become instrumental in the explanation of the marginal conditions of the project, expanding its scope and reference – the project domain as it were. In our contemporary world of perpetual events, architecture remains a finite spatial experience. It requires close contact, it must be felt and touched without any intermediate filters. As such, it cannot be produced in void or taught from distance. Architecture is eminently thingly. Even our (digital) drawings alone have their own distinct thingness. Firmly anchored in the world of things, a thing itself made of things, every work of architecture is in opposition to the emergent world of events. At the exhibition in Oris House of Architecture we confront this world of events with our projects presented by the non – conceptual set of images and things arranged in the real space. In this book we add the words.

thingness ; handprint ; sentimental journey ; Dubrovnik ; architecture ; contemporary architecture ; Zagreb Downtown

nije evidentirano