hrvatski

Zahtijevajući mjesto za sjećanje

Goli otok jedno je od mjesta “teške” povijesti i “neželjenog” nasljeđa. Mjesto na koje se mnogi nikad neće uputiti, svjesni da bi s odlukom ulaska u tu, predugo prešućivanu zonu, naišli na specifične mehanizme koji se aktiviraju i prisiljavaju posjetitelje da se suoče s njihovim značenjima. Je li moguće identificirati se s njima danas, preuzeti nešto od iskustava koja su ih odredila u specifičnom povijesnom trenutku? Svijest o zbivanjima koja su trajno obilježila Goli otok, kao i druga mjesta masovnih stradanja, vjerojatno utječe i na način kako promatramo krajolik obilježen konfliktom. Nema okolnog prostora. Na izdvojenom i trajno obilježenom mjestu nailazimo na tragove osobnog i povijesnog konteksta. I što dalje? Kako se kao pojedinci i aktivni članovi društva, odnosimo prema mjestima bremenitima neželjenom poviješću? Je li dovoljna umjetnička gesta, i je li uopće moguće umjetnički interpretirati stradanja ljudi?

fotografija, trauma, kultura sjećanja, krajolik, suvremena umjetnost

Tekst