hrvatski

Miloradićeva slovnica (gramatika) u kontekstu hrvatskih slovnica od 1859. do 1919.

U okviru povijesti hrvatskih gramatika velika se pozornost posvećivala gramatikama koje su tiskane u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća te u prvih nekoliko desetljeća 20. stoljeća. Taj je znanstveni interes razumljiv i očekivan kada se ima na umu da je riječ o prijelomnom razdoblju u kojem je hrvatska književna norma iz temelja promijenjena prevlašću hrvatskih vukovaca. Uzlazna razvojna linija izgrađivanja hrvatske jezične i pravopisne norme može se pratiti do kraja 19. stoljeća. Već Veberova Slovnica, posebice njezino 3. izdanje, pokazuje normu hrvatskoga književnoga jezika koja se učvrstila i ustalila sedamdesetih godina 19. stoljeća. Sto se nakon toga dogodilo, tj. kada su hrvatski vukovci prevladali, opisuje Tafra (2009: 203): „Kraj 19. st., kad Strohal objavljuje svoju Slovnicu, velika je prijelomnica u povijesti hrvatskoga književnoga jezika. Dotad se može pratiti uzlazna razvojna linija izgrađivanja hrvatske jezične i pravopisne norme, a otada počinje prejak utjecaj izvanjezičnih utjecaja na razvoj hrvatskoga književnoga jezika.“ Vukovac Maretić je svoje gramatike napisao isključivo na Đ. Daničića, premda je hrvatska književnost u to doba pisana znatno drukčijim književnim jezikom. su velikoj, za Hrvate iznimno nepovoljnoj književnojezičnoj promjeni, pisali mnogi suvremeni hrvatski jezikoslovci, npr. Milan Moguš (1993: 173). To su uočavali i ostali intelektualci. Svojedobno Antun Radić s pravom zapaža o Maretićevoj gramatici: „Pomislimo, da je ova gramatika prevedena već na koji tudji jezik... Tudjin će (...) s pravom držati, da hrvatskoga književnog jezika prije Vuka nije bilo, a kad nije bilo književnog jezika, nije bilo ni književnosti“ (prema Ham 2006: 154). Zato se Miloradić koji piše gramatiku u 20. stoljeću nije više mogao znatnije osloniti na gramatičare u Hrvatskoj kao što je to mogao njegov prethodnik Mihovil Naković (usp. Benčić i Sučić 2003: 18- 19). U ovom je radu pokazano da je preuzeo tek ponešto od Vitanovića i Pacela, a posredno i od vukovaca jer Pacel već ima dio njihovih rješenja. Ali u konačnici mu u jezičnom pogledu nije preostalo ništa drugo nego da se opet okrene jezičnoj tradiciji zapadnougarskih Hrvata, a od hrvatskih je slovničara, odnosno kasnije gramatičara posudio tek naslov svoje slovnice, pojedini gramatički naziv i pojedine lekseme općenito, te djelomice strukturu svoga gramatičkoga djela. Završit ću navodom iz suvremene gradišćansko- hrvatske gramatike: „more se reći, da se Miloradić opet okreće već prema čakavskomu temelju gradišćanskohrvatskoga napušćajući do neke mjere težnju za približenjem hrvatskomu književnomu jeziku na morfološkoj i fonetskoj razini“ (Benčić i Sučić 2003: 20).

Miloradić, slovnica, hrvatske gramatike

nije evidentirano