hrvatski

Blago rasutih. Jezik hrvata u dijaspori. Dio I.

Knjiga Blago rasutih. Jezik Hrvata u dijaspori. Dio 1. posvećena je hrvatskomu jeziku u iseljeništvu. Sastoji se od uvoda i tri poglavlja. U uvodnom dijelu knjige navode se razlike između hrvatskoga iseljeništva i hrvatskih manjinskih zajednica te se napominje da manjinske zajednice ovom prvom knjigom nisu obuhvaćene. Taj uvodni dio sadrži i kratak pregled hrvatskih iseljavanja na druge kontinente i u zapadnoeuropske zemlje. Prvo je poglavlje djelomice pisano kao sinteza. Naslovljeno je »Očuvanost hrvatskoga jezika u hrvatskom iseljeništvu do kraja 20. stoljeća«. Odnosi se na zastupljenost hrvatskoga jezika u hrvatskom iseljeništvu na različitim kontinentima i u različitim državama, i to u važnom razdoblju od 1880. do kraja 20. stoljeća. U 21. stoljeću dogodile su se brojne značajne promjene, ali budući da je riječ o nedavnoj prošlosti i da se nemale promjene doslovce događaju svake godine, hrvatski jezik u 21. stoljeću nije obuhvaćen ovim poglavljem. U središtu pozornosti je očuvanost hrvatskoga jezika u pojedinim iseljeničkim zajednicama te sukladno tomu različiti načini čuvanja ili barem pokušaja očuvanja hrvatskoga jezika do kraja 20. stoljeća. Sastoji se od osam potpoglavlja. Nakon uvodnoga potpoglavlja o vremenu i razlozima iseljavanja, razmatra se očuvanost hrvatskoga jezika u Australiji i Novom Zelandu, u Sjedinjenim Državama i Kanadi, u pojedinim državama Južne Amerike (Čile, Argentina, Brazil, Urugvaj, Venezuela, Kolumbija), u Južnoafričkoj Republici, u Aziji (u Siriji) te u pojedinim europskim državama (Njemačka, Francuska, Belgija, Nizozemska, Austrija, Švicarska, Švedska, Norveška, Danska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Španjolska, Slovenija i Makedonija), nakon čega slijedi zaključna napomena. Analizira se očuvanost hrvatskoga jezika u svakoj od navedenih država, ponajprije stupanj organiziranosti dopunskih škola hrvatskoga jezika i drugih oblika učenja jezika, razvijenost pisane riječi, što podrazumijeva sastavljanje i tiskanje školskih knjiga i ostalih priručnika za učenje hrvatskoga jezika, postojanje hrvatskih nakladničkih kuća, tiskara i knjižara, brojnost književnika koji u iseljeništvu pišu na hrvatskom jeziku, razvijenost hrvatskoga tiska i drugih oblika javnoga informiranja na hrvatskom jeziku, posebice radijskih programa i dr. U drugom, opsegom manjem poglavlju, naslovljenom »Primjeri očuvanja hrvatskoga jezika u pripadnica prve i treće generacije Hrvata u Sydneyju«, opisuju se jezične značajke dviju australskih Hrvatica od kojih prva pripada prvoj generaciji iseljenika, a druga trećoj. Na kraju se poglavlja analiziraju razlike u načinu korištenja hrvatskoga jezika tih dviju govornica te ključni razlozi zbog kojih su te razlike nastale. U poglavlju se kombinira dijalektološko i sociolingvističko istraživanje. Za razliku od prvoga poglavlja koje se odnosi na posljednja desetljeća 19. stoljeća i na 20. stoljeće te drugoga poglavlja koje se odnosi na posljednje desetljeće 20. stoljeća i na 21. stoljeće, treće poglavlje u knjizi, koje je ujedno i posljednje, odnosi se na 18. stoljeće. Naslovljeno »Hrvatska pisma iz tuđine«. Jezičnom analizom tih pisama na različitim jezičnim razinama utvrđuje se da nisu pisana književnim jezikom na kojem su pisali onodobni Dubrovčani Boškovićeva 18. stoljeća nego idiomom svakodnevne komunikacije. Zato ta pisma omogućuju usporedbu tadašnjega književnoga jezika, pače i književnoga jezika 19. stoljeća koji se njegovao u Dubrovniku, s dubrovačkim idiomom 18. stoljeća koji je bliži razgovornomu jeziku. Ističe se da stari hrvatski padežni množinski oblici u Dubrovniku 18. stoljeća još uvijek nisu u potpunosti iščezli, a time i da proces novoštokavizacije dubrovačkoga idioma u 18. stoljeću još nije bio u potpunosti proveden.

jezik, Hrvati, dijaspora

nije evidentirano