hrvatski

Jezičnostilske značajke hrvatskih narodnih bajka

U knjizi su razmotrene i raščlanjene jezičnostilske značajke hrvatskih narodnih (usmenih) bajka da bi se utvrdilo kojim su se jezičnim sredstvima i postupcima služili narodni pripovjedači pri pripovijedanju te usmenoknjiževne vrste koja ima prepoznatljiv model, strukturu i obično poznate sižee, nerijetko i međunarodne. Obrađene su zapisane bajke iz svih hrvatskih krajeva, ispripovijedane na svim trima hrvatskim narječjima. Opisani su i oprimjereni stilemi na svim jezičnim razinama (fonološka, morfonološka, morfološka, tvorbena, sintaktička i semantička). Pri tom se ističu značajke tipične za većinu razmatranih bajka (npr. afektivne vrijednosti na fonološkoj razini ; ponavljanja riječi, rečenica i epizoda na sintaktičnoj i tekstovnoj razini itd.). Također, opažaju se i pojedinačne jezičnostilske značajke koje se mogu smatrati individualnim izborima pojedinih pripovjedača (npr. onomatopeje, epitete, usporedbe, simbole, navođenje govora itd.). U zasebnom poglavlju razmatraju se cjeloviti tekstovi odabranih bajka, zalazi se u njihovu dubinsku strukturu i suodnos sadržaja i jezika. Postojeća suprotstavljena mišljenja o književnoj i/ili umjetničkoj vrijednosti usmenih pripovijedaka, u ovom se razmatranju razrješuju time što se pokazuje kako su narodni pripovjedači, obično neobrazovani, jednostavni, ali daroviti pojedinci, znali svojim škrtim jezikom, kolokvijalnoga stila, intenzivirati svoje pripovijedanje i uzdignuti ga iznad svakodnevnoga načina priopćavanja te dočarati čudesni svijet bajke. Na koncu se dolazi do konačnih zaključaka kojima se potvrđuje uvodna pretpostavka, a to je da već sama oprjeka bolje – lošije ispripovijedane bajke upućuju na to da u njima ima stilskih intenziviranja i da one nisu tek shematsko prenošenje nekoga preuzetoga sižea.

hrvatske narodne bajke, hrvatski jezik, jezičnostilske značajke, stilem, narodne pripovijetke, pripovjedač,

nije evidentirano