hrvatski

Predodžbe književnohistoriografskih narativa o hrvatskoj književnosti u dijaspori

U drugoj polovici 20. st. književnopovijesni diskurs pogodile su znatne metodologijske promjene, osobito nakon poststrukturalizma. Međutim, ni nakon 90-ih prošlog stoljeća, kada se već odustaje od pretendiranja na sveobuhvatnu istinitost književnohistoriografskog diskursa, u slučaju prikazivanja razvoja književnosti u dijaspori u Hrvatskoj se nisu ustalila poststrukturalistička čitanja žanra. U radu analiziram u kojoj mjeri odabrani književni povjesničari problematiziraju položaj znanstvenika koji stvara književnopovijesnu naraciju i dinamičnu i produktivnu narav literarnohistoriografskih reprezentacija: Hrvatska književnost u egzilu (1991) Vinka Grubišića, 45 emigrantskih pisaca Šimuna Šite Ćorića, Povijest hrvatske književnosti (1997 ; 2004) Dubravka Jelčića, Povijest hrvatske književnosti (2003 ; 2004) Slobadana Prosperova Novaka i Australski Hrvati: mitovi i stvarnost (2005) Borisa Škvorca. Naposljetku, radom će se pokazati kako književnopovijesni diskurs, iz očišta domicilne književnosti, katkad zaboravlja da je imaginarna domovina koju navodi kao stalno mjesto književnosti u dijaspori dio njegova imaginarija

književna historiografija, književnost u dijaspori, povijest književnosti nakon poststrukturalizma

nije evidentirano