hrvatski

Referendum i njegova ograničenja

Pitanje pravilne ustavnopravne regulacije izuzetaka od referendumskog odlučivanja prvoklasno je normativno pitanje pozicioniranja odnosa konstitucionalizma i demokracije. U praktičnom smislu, ono bi trebalo dati jasne kriterije razgraničenja ovlasti postupanja naroda kao cjeline, s jedne, te predstavničkih institucija, s druge strane. Hipoteza rada je da se kroz razvoj hrvatske ustavnosudske prakse u proteklih nekoliko godina, u odnosu na „početne“ jezične izričaje Ustava Republike Hrvatske, značajno nadogradila „topografija“ područja prava referenduma te da ona, na određeni način, obvezuje i organizatore referenduma u budućim slučajevima. Uz to, polazeći od uočene potrebe da se postojeće stanje ustavne regulacije izuzetaka u Republici Hrvatskoj normira na prikladniji način, autor u radu najprije iznosi analizu pitanja izuzetaka sagledanu iz kritičkog osvrta na dosadašnja tumačenja hrvatske ustavnosudske prakse. U tom smislu, autor analizira primjere iz prakse Ustavnog suda u vezi građanskih inicijativa o ustavnoj definiciji braka iz 2013., o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina iz 2014. te o izdvajanju pratećih i neosnovnih djelatnosti („outsourcing“) i o „monetizaciji“ javnih (auto) cesta iz 2015. godine. Opća stajališta koja su nastala u okviru navedene prakse Suda autor potom koristi da bi sagledao njihovu moguću primjenu na neke kasnije predmete (građanske inicijative za otkazivanje Istanbulske konvencije te za ustavnu reformu izbornog sustava iz 2018. te plan prijedloga referenduma o predsjedničkim ovlastima iz 2019. godine). Pored toga, projekciju mogućih ishoda u tim kasnijim slučajevima autor izvodi i iz pozicije drugih relevantnih metoda ustavnog tumačenja, dio kojih se također oslanja na raniju praksu hrvatskog Ustavnog suda, a dio kojih autor predstavlja sâm.

referendum ; građanska inicijativa ; ustavno tumačenje ; Ustavni sud Republike Hrvatske

nije evidentirano