hrvatski

,,[Za]ista tema, ali više za psihijatra nego za dramatičara” ili kako emocijsko-patološki incest (s Drugim, koji je Treći, koji je Prvi) proizvodi ženu-lutku u drami Bez trećega (1931.) Milana Begovića

Otvarajući područje književne kritike suvremenim književno-teorijskim strujama u radu ćemo krenuti od afektivnog/emocionalnog obrata te emocionološki pristup temeljiti na komunikacijsko-emocijskoj kategoriji odnosa supružnika - Marka i Gige Barić u psihološkoj drami Bez trećega (1931.) M. Begovića. Povodom praizvedbe Bez trećega, još je Durman 1931. u Književniku, konstatirao: , , [za]ista tema, ali više za psihijatra nego za dramatičara!”. Stoga je istraživački interes usmjeren manifestaciji emocija kao patološkog incesta, u odnosu muškarca prema ženi, čiji je lajtmotiv ljubomora. Markova ljubomora utemeljena je na jezičnom Drugom, iza čega postoji nešto treće koje, prema Lacanu (1993.), utjelovljuje kliničku sliku paranoika. Štoviše, Markovu ljubomoru promatramo kao cikličku, i zato incestuoznu: ljubomoran je na Drugog – koji je Treći – a koji je pak Prvi. Incest s Prvim, tj. sa samim sobom (ljubomorom na samoga sebe), izrazit ćemo (emocijskom) formulom: A = A. Promatrajući Bez trećega na temeljima psihologizma književne i kazališne kritike, opravdano je tumačiti dramski lik Marka Barića kao , , patološki egzemplar” (Senker, 1987.), a ekspertizom Markove ljubomore kao psihopataloškog fenomena, ova književno- filološka emocionološka problematika podrazumijevat će i interdisciplinarni pristup. Incestuoznom ljubomorom (A = A) na vlastitu (ne)svjesnost nemoći da zadovolji ženu, ne u seksualnom, već u – emocionalnom smislu – Marko postaje tzv. , , egoparanoik”, zbog čega ženu promatra kao objekt (ženu-lutku). Dihotomijsko poimanje ljubavi modernog pustolova Odiseja (Marka) i vjerne Penelope (Gige), reprezentirat će se kroz dvije oprečne emocije: egoizam i empatiju, kao naracijske konstrukte dramskoga teksta, a koje su prema Hoganu i temeljne (književne) emocije (Hogan, What Literature Teaches Us about Emotion, 2011.). Dok do kraja drame Marko ostaje vjeran isključivo osjećaju vlastitog ega, Giga Barić (žena-lutka) postaje arhetip seksističkog pogleda na ženu u kulturi kiča (Eco, 1989.) i erotizacije. Na samom kraju drame, Giga odbija dodijeljenju joj ulogu lutke te bijeg iz , , emocijskog ropstva” u , , emocijsku slobodu” pronalazi u ibsenovskom elementu borbe (čiji je prototip Lutkina kuća H. Ibsena, 1879.), ali kod Begovića u višestruko radikalnijem smislu. Osim što je tema za psihijatre, ova tema još je i više za dramatičare, jer čitateljsku i kazališnu publiku – kroz tradicijski katarzični kazališno-literarni dramski pristup – podučava važnosti emocija i emocionalnog mišljenja. Emocionološkim pristupom dramskim protagonistima želi se pokrenuti (osobna i društvena) odgovornost za emocije, kao temelj (empatičnoga) društva, stoga emocije u drami Bez trećega imaju i metakognitivnu komponentu.

afektivni/emocionalni obrat ; Bez trećega (1931.) ; emocionologija ; Milan Begović ; žena-lutka

nije evidentirano