hrvatski

Žanrovi usmene književnosti i crkveno-pučka tradicijska kultura u širokobriješkom kraju

Doktorski rad Žanrovi usmene književnosti i crkveno-pučka tradicijska kultura u u širokobriješkom kraju sadrži zapise o nematerijalnoj kulturnoj baštini koja je prikupljana terenskim radom, kao i već postojećim usmenoknjiževnim zapisima na području Širokog Brijega. Rad je tematski podijeljen na deset poglavlja u kojima su zasebno obrađene različite vrste usmene književnosti i tradicijski običaji. Rad započinje uvodom u kojem se obrazlaže tema i struktura rada te način prikupljanja i uporaba već postojeće građe, metodološki postupci, ciljevi istraživanja i hipoteze rada. Drugo poglavlje donosi kratke podatke o porijeklu imena i smještaju grada čija se povijest može pratiti od četvrtog stoljeća i Porfirogenetovog djela De administrando imperio ili O upravljanju carstvom. Uz navedeno, pruža osvrt na povijest Širokog Brijega, s posebnim naglaskom na višestoljetnu tursku vladavinu, kao i na procvat grada koji se neizostavno veže uz dolazak franjevaca u Čerigaj i njihovo kasnije naseljavanje u Široki Brijeg. Treće poglavlje donosi pregled nazivlja korištenog za usmenu književnost. Kroz povijest se, kao tri najučestalija pojma, izdvajaju se folklor, narodna književnost i usmena književnost. Nadalje, govori se i o razvoju interesa i jačanju svijesti o važnosti zapisivanja svih usmenoknjiževnih oblika. Usmenoknjiževni oblici stvorili su podlogu onome što danas nazivamo pisana književnost. Posebna je pozornost posvećena predajama, usmenoknjiževnim oblicima čija je glavna značajka vjerovanje u istinitost njihova sadržaja. Kao usmenoknjiževni oblik, predaja živi stoljećima prenošenjem s koljena na koljeno, mijenjajući ponekada svoj oblik i izričaj. Teorijska podloga temelji se na pregledu književnih, povijesnih i etnoloških studija o žanrovima predaje s ciljem stvaranja opće slike o žanrovima predaja i njihovim osnovnim obilježjima. Sadržaj predaje se uglavnom veže uz lokalne događaje i stvarna mjesta, a protagonisti nerijetko imaju imena i prezimena. Danas se predaje uglavnom dijele prema motivima, temi ili funkcionalnosti, što je u prošlosti znalo prouzrokovati razilaženja teoretičara prilikom njihove klasifikacije, ali i same terminologije. Nakon klasifikacijskih i terminoloških odrednica predaja, predaje su podijeljene prema Dragićevoj klasifikaciji, i to na: povijesne, etiološke, eshatološke, mitološke, demonološke predaje te pričanja iz života. Nerijetka su i prepletanja između različitih žanrova predaja. Četvrto poglavlje sadrži kratki pregled usmeno- govorničkih oblika kojima se posvećivalo nedovoljno pozornosti unutar usmene književnosti. Djelomičan razlog tome je i klasifikacija samih govorničkih oblika koje se u prošlosti svrstavalo u druge književne oblike, ne imajući na umu njihove specifičnosti i samostalnost. Govornički oblici za potrebe rada su klasificirani na basme, zdravice, brojalice, brzalice te blagoslove i kletve. Neki od govorničkih oblika sastavni su dio prikupljenih tradicijskih običaja. Slijedi poglavlje o mikrostrukturnim oblicima, izrekama i poslovicama. O dubokoj ukorijenjenosti poslovica u sami početak književnosti svjedoče i Ptahotepove Pouke mudrosti (oko 2400. g. prije Krista), koje su najvećim dijelom sačinjene od poslovica. Poslovice bilježe i svete knjige mnogih naroda, poput Vede, Talmuda i Biblije. U uvodnom dijelu se govori o pokušajima utvrđivanja i definiranja poslovica, nakon kojeg slijedi popis sakupljača poslovica, kao i književnika koji su poslovice uklapali u svoja djela. Poslovice su kategorizirane po inicijalnim fonemima jer se takva klasifikacija se smatra najstarijom i najpraktičnijom. Prikupljene poslovice stilizirane su narodnom etimologijom te su zbog svoga širokog motivskog opsega sastavnim dijelom svakodnevnog života. Šesto poglavlje, donosi zapise gangi, tradicionalnog višeglasnog napjeva zapadne Hercegovine. Zapisima prethodi objašnjenje naziva i porijekla gange, oko kojih se vode mnogobrojne polemike. Promatrajući gangu kroz prizmu hrvatske tradicijske kulture, vidljiva je njezina sveprisutnost i duboka povezanost sa svim godišnjim, ali i životnim običajima. Iz širokog spektra gangi, zapisane su samo one koje su prošle sustav eliminacije, s obzirom da su u narodnom sjećanju ostajle samo one koje se smatraju najpogodnijima za izvođenje po višestrukim kriterijima. Za potrebe rada, gange su podjeljene po najčešćim temama koje obrađuju, i to na gange o djevojaštvu, ljubavi i ljubavnim vezama, tuzi, vjeri, domoljublju, zatim na šaljive gange i gange o gangi. Slijedi poglavlje o tradicijskim običajima koji su duboko ukorijenjeni u tradicijsku kulturu Hrvata te su kao takvi bitna odrednica identiteta ljudi. Opća klasifikacija običaja uključuje životne ili obiteljske, godišnje i kalendarske te radne ili gospodarske običaje, međutim vrste običaja, gotovo u pravilu, međusobno se prožimaju te su neodvojivi od katoličke vjere. Godišnji događaji u kulturnoj tradiciji širokobriješkog kraja povezani su uz najvažnije katoličke blagdane poput Božića, Uskrsa, blagdana svetog Ivana Krstitelja, svetog Ilije, Spasova, Velike Gospe, svetoga Tome, a uključuju ritualne obrede i običaje koji u sebi nerijetko nose apotropejske i panspermijske elemente. Apotropejski i panspermijski elementi prožeti su pretkršćanskim mitskim svojstvima koje hrvatski narod baštini stoljećima, ali su kroz vrijeme kristijanizirani. Obje vrste obreda se najčešće izvode za vrijeme kršćanskih blagdana, s time da apotropeski obredi imaju sa svrhom tjeranja demonskih sila i sprečavanja zla, a panspermijski obredi donose plodonosnu budućnost. Uz katoličke blagdane vežu se i razna proricanja o godini koja dolazi, a poseban su vid ljubavne divinacije koje su prorokovale, najčešće djevojkama, o njihovom budućem suprugu i udaji. Osmo poglavlje govori o klasifikacijski najzastupljenijem i najznačajnijem životnom običaju, vjenčanju, kojem prethodi čitav niz faza koje su se morale ispoštovati. Svadbi je prethodio običaj odlaska na pučko slavlje, poznat pod nazivom dernek, koji daje idealnu podlogu za iskazivanje simpatija među mladićem i djevojkom, zvanim zamiračina. Nakon što bi mladić i djevojka jedno drugom iskazali simpatije, obavezan je bio odlazak na sijelo koje se smatralo idealnom podlogom za pobliže upoznavanje mladića i djevojke koje je moglo rezultirati brakom. Ukoliko bi mladić i djevojka iskazali ljubav i želju za zajedničkim životom, uslijedili bi ugovor i prošnja te prstenovanje kao preduvjet navještaja u crkvi nakon čega bi moglo uslijediti vjenčanje. Posebna se pozornost posvećuje svatovskim ulogama koje su zahtjevale poseban angažman i pravovremeno uključivanje u običajni proces unutar svadbenog slavlja. U rad su uključeni i neredoviti običaji sklapanja braka, kao položaj svadbenih običaja u suvremenom kontekstu. Rad završava zaključkom, popisom literature, mrežnih izvora i kazivača.

Široki Brijeg, tradicijska kultura, usmena književnost, običaji, predaja, govornički oblici, mikrostrukture, poslovice, ganga.

nije evidentirano