hrvatski

Nematerijalna kulturna baština posuškoga kraja s posebnim obzirom na suvremenu etnografiju

U radu se navode i multidisciplinarno analiziraju suvremeni terenski zapisi primjera nematerijalne kulturne baštine posuškoga kraja. Zapisi su nastajali u vremenskom razdoblju od 2010. do 2020. godine na području posuške općine. Interpretacija se nadopunila korištenjem relevantne književno-teorijske literature. U uvodnom dijelu rada izneseni su podatci o građi, metodologiji, ciljevima i hipotezama istraživanja. Nakon uvodnoga dijela pružen je osvrt na povijesni pregled posuškoga kraja. Prvi pisani spomen posuškoga imena potječe iz 1378. godine u opisu zbora kojeg je sazvala Margareta, udovica hrvatskog feudalca Ivana Nelipića iz Sinja, u čijem se vlasništvu nalazilo i Posušje. Pretpostavlja se da Posušje svoj naziv baštini po sušama koje su obilježile posuški kraj. Na život i kulturu Posušana dubok trag ostavilo je višestoljetno razdoblje osmanske vladavine. U to se vrijeme ističe snalažljivost svećenika i njihova pomoć koju su pružali narodu. Njihovo zalaganje za narod nastavilo se i kroz kasnija razdoblja, a danas je život Posušana također usko vezan uz vjeru i crkvu. Multidisciplinarna analiza građe započinje poglavljem o običajima kroz godinu, razdobljem adventa. Na poseban se način u ovom razdoblju štuju spomendani svete Barbare, svetoga Nikole, blagdan Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, spomendani svete Lucije i svetoga Tome. Uz dane Materica i Očića vezuje se običaj davanja cine pa su tako ovi dani poprimili nazive Ženska i Muška cina. Od novijih adventskih običaja ističe se adventski vijenac koji je sve češće prisutan u domovima Posušana. U razdoblju priprave za Božić, Badnjak je dan uz kojeg se veže ponajviše narodnih običaja. Vrhunac božićnih blagdana je sami Božić, a karakterizira ga: odlazak na svete mise, čestitanje, darivanje, molitva, božićno jelo i druženje s najbližima. Nakon Božića slijedi Božićna osmina u kojoj se slave blagdani svetaca: Stjepana prvomučenika i Ivana evanđelista, zatim Nevina dječica i spomendan svetoga Silvestra. Zadnji dan u Božićnoj osmini zauzima Nova godina. Blagdanom Sveta tri kralja završava božićno razdoblje i tada se sklanjaju svi božićni ukrasi. Kršćanski blagdan Svijećnica slavi se četrdeset dana nakon Božića u spomen Prikazanja Gospodinovog u Hramu u Jeruzalemu. U narodu se naziva i Kalandora, a uz ovaj blagdan vežu se proricanja o vremenu i plodnosti godine. Pokladni običaji maskiranja i maskirnih ophoda u prošlosti su zauzimali važno mjesto među odraslima u posuškom kraju. Tako su bili česti prizori babe i dida, mlade i mladoženje koji imaju elemente folklornog kazališta. Ovakvi prizori nisu više prisutni u pokladnoj tradiciji istraživanog područja. U današnje se vrijeme najčešće djeca prerušavaju u ustaljene likove omiljenih junaka, princeza ili životinja. Obilazeći kuće, djeca kao poklon primaju novce i slatkiše te se za njih u vrtićima i školama organiziraju maskenbali. Nakon poklada, danom Čiste srijede započinje korizmeno razdoblje pripreme za Uskrs. Ne održavaju se veselja ni svadbe, a žene su u prošlosti najčešće nosile crnu odjeću te nisu kratile kosu. Kazivači svjedoče kako se u prošlosti držalo više do posta, tako su se ljudi često suzdržavali od mesa i mliječnih proizvoda tijekom cijele korizme, a na Čistu srijedu, Blagovijest i Velike dane bi postili o kruhu i vodi. Uvod u Veliki tjedan nastupa blagdanom Cvjetnice ili Nedjeljom Muke Gospodnje, a Sveto trodnevlje započinje Velikim četvrtkom uz koji se veže prikazivanje Čuvanja Kristova groba koji se u posuškoj župi više ne održava. Na Veliki petak se očituje preduskrsni duh pomaganja drugima jer se osim sijanja rasada, nije smjelo raditi ništa o zemlji, osim ako je to bilo za potrebe siromašnih. Velika ili Bijela subota obilježena je spremanjem za sami blagdan Uskrsa. Navečer se odlazi na uskrsno bdijenje i blagoslov hrane. Blagdanom Uskrsa započinje novo, radosnije razdoblje za kršćane kada se slavi Isusova pobjeda nad smrću. Ostali godišnji običaji odnose se na: spomendan svetoga Jure, spomendan svetoga Marka, Spasovo, blagdan Tijelova, spomendan svetoga Ante, spomendan svetoga Ivana Krstitelja, spomendan svetoga Ilije, blagdan Velike Gospe, spomendan svetoga Roka, blagdan Svih svetih i Dušnoga dana. Velik dio običaja i divinacija vezanih uz navedene blagdane i spomendane ne pripadaju živoj tradiciji posuškoga kraja. Poglavlje o molitvenim usmenim pjesmama donosi analizu četrdesetak izvornih zapisa molitvenih pjesama i njihovih varijacija. Molitve su klasificirane na: jutarnje ; općinske (zajedničke obiteljske i rodbinske) poslijepodnevne i večernje molitve, večernje (pred odlazak na spavanje) ; prigodne ; molitve posvećene Blaženoj Djevici Mariji te svetačke molitve. Komparativnim pristupom utvrđeno je kako se stihovi izvorno zapisanih molitvenih pjesama u posuškom kraju pojavljuju u zapisima molitvi kod Hrvata na drugim područjima Bosne i Hercegovine. U samom Posušju dolazi do brojnih varijacija i prepletanja stihova različitih molitvi. To svjedoči o bogatoj, ali u današnje vrijeme znatno manje prisutnoj tradiciji prenošenja narodnih molitvi usmenim putem. Motivski i tematski svijet predaja posuškoga kraja raznolik je i bogat. Polazeći od klasifikacije Marka Dragića, predaje su podijeljene na: povijesne, etiološke, eshatološke, mitske, demonološke i pričanja iz života. Osim tematike turske vladavine, informanti se najviše zadržavaju na mitskim i demonološkim temama. Sadržaji predaja prepleću se, stoga bi se neke od njih mogle svrstati u više različitih skupina. Posebice je to u radu vidljivo kod povijesnih i etioloških predaja koje su velikim dijelom povezane s tematikom osmanske okupacije. Povijesne predaje u radu vezuju se uz stećke i spomenuto razdoblje osmanske okupacije. Zapisane etiološke predaje nastale su najvećim dijelom na povijesnoj razini te na temelju pričanja iz života. Eshatološke predaje kazuju o pojavljivanju ubijene tek rođene djece te odraslih osoba. Mitska bića posuških predaja su vile. Vile se u narodnim predajama karakteriziraju kao bića koja rijetko nanose zlo ljudima, a činile bi to ukoliko bi netko otkrio njihovu tajnu da imaju konjsko ili magareće kopito ili kozji papak. Također znale su se osvetiti onima koji bi otkrili drugima gdje su ih one vodile, a onima koji su ih prizivali izazivale su pomutnju razuma. Međutim, ukoliko bi im netko učinio uslugu, uvijek bi ga na neki način nagradile. Bića demonoloških predaja također posjeduju nadnaravne sposobnosti. Međutim, ona uvijek na neki način nanose ljudima zlo. U radu su ta bića: vještice i more, vukodlak, đavao te zloguke ptice. Pričanja iz života donose: poučnu priču o ubijanju oca, zatim predaje koje objašnjavaju uzroke pokapanja mrtvaca nakon što prođu dvadeset i četiri sata od smrti. Nadalje, navodi se priča o odlasku na nadnicu u Dalmaciju, priča o junaku Sirovini iz Rakitna te o tri lovca. U legendama zapisanim na posuškom području glavni su sudionici Isus Krist i sv. Petar te sv. Ante. U radu se također navode legende o postanku Blidinjskoga jezera u kojima se ogleda starozavjetni motiv Sodome i Gomore. U usporedbi s običajima koji su prethodili tradicijskom sklapanju braka, običaji koji prethode suvremenim svadbama znatno su reducirani. Kada je riječ o samom tijeku svadbenoga jutra, dana i večeri, najčešće dolazi do prepletanja tradicijskih i novijih svadbenih običaja. Tako su od tradicijskih, uz preinake, najzastupljeniji: doček svatova kod kuće, škropljenje prilikom odlaska u crkvu, prebacivanje jabuke preko krova kuće, zdravice te darivanje mladenaca i uzdarje uzvanicima. U suvremenim su svadbama najčešće prisutni, putem medija novije usvojeni običaji, prvi ples mladenaca, rezanje torte i bacanje buketa. Ganga je način pjevanja koji je karakterističan za istraživano područje. Iako se u današnje vrijeme može čuti znatno rjeđe nego je to bio slučaj u prošlom stoljeću, smatra se neizostavnim dijelom kulturne tradicije u posuškom kraju. Navedeni primjeri gangi u radu su klasificirani prema glavnim motivima. Tako su prikazani zapisi gangi koje govore o gangi i pjevanju, nadalje, gange ljubavne tematike i ostale gange koje obuhvaćaju više različitih tema. Poglavlje o mikrostrukturama odnosi se na poslovice i zagonetke. Poslovice su se često koristile kada bi se nekoga htjelo uputiti ili upozoriti na određeni način ponašanja dok su zagonetke služile za zabavu i razvijanje načina razmišljanja. Rad donosi šezdeset zapisa poslovica te pedeset i dva zapisa zagonetki. Poslovice i zagonetke klasificirane su abecedno. Pored osnovnih grana privređivanja stočarstva i poljoprivrede, Posušani su u prošlosti zarađivali za život uzgojem i prodajom duhana. Također, bavili su se tradicijskim zanatima i rukotvorinama. Obradom drva bavili su se stolari, samardžije i bačvari. Kovači su izrađivali, oštrili i popravljali predmete izrađene od željeza. Kamenoklesari i zidari su obrađivali kamen kojim su se gradile kuće, gospodarski objekti poput staja i mlinica, zatim bunari i čatrnje, suvozidine, a služio je također pri izradi nadgrobnih spomenika i križeva. Najčešća sirovina pri izradi tekstilnih rukotvorina bila je vuna. Napuštanjem stočarstva kao primarnog oblika privređivanja te dolaskom raznih tvorničkih materijala, običaji vezani uz izrađivanje odjevnih i drugih predmeta od vune gasili su se na posuškome području, a navedeni se vuneni predmeti danas najčešće mogu naći kod starijih osoba. U zaključku rada iznesene su spoznaje o nematerijalnoj kulturnoj baštini posuškoga kraja koja je sastavni i važan dio hrvatske nematerijalne kulturne baštine. Na kraju rada donosi se popis kazivača i literature.

nematerijalna kulturna baština, običaji kroz godinu, molitvene usmene pjesme, predaje, legende, svadbeni običaji, gange, mikrostrukture, privređivanje, posuški kraj.

nije evidentirano