hrvatski

Vojno strateška analiza rata protiv Turaka od 1787. do 1791. u spjevu Bazilija (Blaža) Bošnjaka

Disertacija se bavi sedmim i posljednjim velikim ratom Habsburškog i Otomanskog Carstva (1787. – 1791.) te vojnim kapelanom Bazilijem (Blažom) Bošnjakom i njegovim spjevom koji tematizira taj rat. Sveobuhvatnim proučavanjem konteksta vremena, mjesta, ljudi, relevantnih dokumenata i hrvatskih književnih djela vezanih za ratove druge polovice 18. stoljeća osigurana je puno šira interdisciplinarna platforma za konkretniju i oživotvoreniju analizu rata. Ostvarena je interaktivna i korespondirajuća veza između vojno- povijesnih i književno- povijesnih znanosti. Kapelan Bošnjak kao izravni sudionik turskoga rata ključna je figura u ovoj analizi. On je u maniri pučkog pjesnika napisao svojevrsnu stihovanu kroniku rata. Opjevani događaji iz njegove perspektive više služe dočaravanju ambijenta vremena, prostora i ljudi nego utvrđivanju vjerodostojnosti događaja, jer vjerodostojnost mu je neupitna. Upitno je samo zašto nigdje nije spomenuo najkritičnije događaje a sigurno ga nisu mimoišli. Pojava zarazne bolesti od koje je samo na habsburškoj strani umrlo tri puta više vojnika nego što je poginulo i bilo zarobljeno bila mu je tabu tema, ili se možda o tomu nije smjelo pisati. Kritički je pjesnik pjevao o vojsci koja je dugo vremena pasivno stajala utaborena kod Zemuna. Međutim, ni riječi o zaraznoj bolesti koju svi autori navode kao jedan od ključnih razloga habsburškog neuspjeha, a od koje je i sam car Josip II. umro. Također je samo kratko spomenuo zbrku koja je nastala u Banatu nakon panike prouzročene prijateljskom vatrom. Očigledno je Bošnjak razmišljao o tomu što bi moglo biti podložno cenzuri a što ne. Car Josip II. u rat je ušao s puno opreza i kalkulacija uzdajući se u pretpostavku kako će glavni teret rata pasti na ruske saveznike. Koncentrirao je glavninu snaga na Beograd ali umjesto zauzimanja grada on se posvetio utvrđivanju vlastitog tabora. Nije uporabio snage zato što je računao kako prije Rusi moraju svojim vojnim operacijama na sebe privući glavninu turske vojske. Tadašnja strategija ograničenog ratovanja koja se temeljila na dugotrajnim opsadama utvrđenja i osiguranju komunikacijskih smjerova bila je pogrješna. Turci su preuzeli inicijativu i upali u Banat prouzročivši paničnu habsburšku reakciju. Ofenzivna strategija je odjednom postala defenzivna jer je car s velikim djelom glavnine snaga morao spašavati Banat. Osim sve većeg broja oboljelih i umrlih od zarazne bolesti, osmanska protuofenziva dovela je do panike čak i u Budimpešti. Ipak, pritisnuti uspjesima na lijevom i desnom habsburškom krilu Turci su se povukli iz Banata. Konsolidacijom snaga nakon prve kampanje ratna situacija se popravila, međutim izostanak ranog osvajanja Beograda bio je uzrokom konačnom habsburškom neuspjehu.

Habsburško-osmanski rat ; rusko-osmanski rat ; vojna strategija ; analiza ; Bošnjak ; vojni kapelan ; spjev ; ratnička književnost

nije evidentirano