hrvatski

Morfo(no)loška složenost sekundarne imperfektivizacije u hrvatskome jeziku

U izlaganju se popisuju i tumače pojave koje čine sekundarnu imperfektivizaciju osobito složenim procesom u hrvatskom jeziku. Pod tim se terminom podrazumijeva proces izvođenja nesvršenih glagola od svršenih. Poseban je naglasak na onim pojavama koje izdvajaju hrvatski u usporedbi s drugim slavenskim jezicima (u radu se najviše referiram na slovenski i ruski jezik). Općenito uzevši, sekundarna je imperfektivizacija složen proces zbog činjenice da se nesvršeni glagoli mogu izvoditi dvama sufiksima, starijim (tzv. kratkim) sufiksom -ati i novijim (tzv. dugim) sufiksom koji ovisno o jeziku i glagolu može glasiti - avati, - ivati ili -ovati (usp. hrv. padati prema pregledavati, upisivati, kupovati). Pritom neki od tih sufiksa mogu u nekim kontekstima izazivati i glasovne promjene (usp. bacati i zahvaćati, pregledavati i preživljavati te upisivati i uspoređivati), a sufiks -ati može izazvati i prijevoj (prigovarati). To su sve pojave kojima možemo u većoj ili manjoj mjeri posvjedočiti i u svim drugim slavenskim jezicima. Hrvatski nasuprot njima pokazuje brojne specifičnosti. Među njima su najzanimljivije sljedeće: 1. postojanje sekundarnih imperfektiva na -ati koji pripadaju tzv. vrsti V.3, odnosno koji se konjugiraju kao glagol pisati (tu pojavu hrvatski dijeli sa slovenskim) ; 2. izrazito složena distribucija četiriju dugih sufikasa -avati, - ivati, -javati, -jivati ; 3. postojanje sufiksa - avati (ponovno zajednička crta sa slovenskim), pri čemu su osobito zanimljivi primjeri kod kojih se sufiks - ava- ne može svesti slijed -a-va-, npr. kao kod ograničavati.

glagolski vid ; morfo(no)logija ; sekundarna imperfektivizacija

nije evidentirano