hrvatski

Spaciocepcija i spaciogramatika u logopedskoj teoriji i praksi

Prostor se percipira gledanjem, slušanjem, vestibularnim, taktilnim i propriceptivnim osjetilima. Percepciju prostora nazivamo spaciocepcijom. Pojam spaciocepcije u verbotonalnoj teoriji razvio je profesor Pansini 1972. godine. Slušanje je spaciocepcijska pojava. A bez slušanja nema govora. Spaciocepcija je prijeko potrebna za razvoj govora stoga što joj je primarna funkcija percepcija prostora, bez kojeg nema događaja i mišljenja. U razvoju govora kod čujućih osoba i osoba s gluhoćom jednak je put: od događaja preko spaciocepcije do predodžbe, mišljenja i govora. Povezanost pokreta i govora može se objasniti i temeljem identičnih elemenata koji ih sačinjavaju - ritam, intonacija, napetost, vrijeme, pauza i intenzitet, dok je frekvencija akustički element koja je rezultat kretanja, odnosno izgovora. Funkcija prostora u govoru ogleda se u brojnim jezičnim oblicima, korištenju istih riječi u različitim kontekstima, kulturalnoj i jezičnoj specifičnosti upotrebe prijetloga te uzgovornim gestama. S obziroma na to da u prostornim i verbalnim odnosima postoji ista osnova, ista pravila te ista gramatika, možemo zaključiti da se verbalni jezik razvio iz gramatike prostora. Preko spaciocepcijskih procesora kreće uspostavljanje slušanja i govora te prelazi put od gramatike prostora do gramatike govora. Verbotonalna metoa je na temelju ovih spoznaja utemeljila svoje dijagnostičke i rehabilitacijske postupke u području patologije govora.

spaciocepcija, gramatika prostora, govorni jezik, vernotonalna metoda

nije evidentirano