Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 113227

Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma


Županov, Josip
Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2002 (rasprave i eseji)


Naslov
Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma
(From communist hell to wild capitalism)

Autori
Županov, Josip

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, rasprave i eseji, znanstvena

Izdavač
Hrvatska sveučilišna naklada

Grad
Zagreb

Godina
2002

Stranica
304

ISBN
953-169-078-2

Ključne riječi
komunizam; tranzicija; kapitalizam; elite; znanost; vrijednosti; nacionalitet; politika; administracija
(communism; transition; capitalism; elites; science; values; nationality; politics; administration)

Sažetak
Premda ova knjiga nije u formalnom smislu nastavak prethodne knjige Poslije potopa, ona ipak čini nastavak prethodne knjige u povijesno i znanstveno logičkom smislu. U povijesnom smislu ona pokriva razdoblje od početka 1995., pa do 2001. godine, dok je prva knjiga pokrivala razdoblje 1990. do početka 1995. godine. Obje knjige zajedno pokrivaju prvo desetljeće postkomunizma u Hrvatskoj. U znanstveno logičkom smislu prva knjiga se u prvom redu bavi socio-kulturnim diskontinuitetima koji su na početku toga razdoblja nahrupili kao neka elementarna nepogoda. Otuda i metafora potopa u njezinu naslovu. U ovoj knjizi, što je nastala u završnoj fazi rata, te obuhvaća najnovije razdoblje, naglasak više nije na diskontinuitetima već naprotiv na socio-kulturalnim kontinuitetima, dok smo u prvoj knjizi obuzeti velikom turbulencijom društvene kataklizme slične potopu. Što vidimo sada kad su se bujice povukle? Metaforički rečeno vidimo naplavine i ogoljele sprudove. Što su naplavine? To su ruševine koje su ostale nakon dekomisije socijalizma. Svako temeljito razaranje nekoga utvrđenog društvenog poretka vodi društvenoj dezorganizaciji i bujanju konflikata u društvu. Tako je bilo u dugom razdoblju erozije tradicionalnog društva, tako i sada kada se socijalistički poredak urušio. Društvena cijena dekomisije vrlo je visoka. Izraz dekomisija preuzeo sam iz nuklearne energetike. Poznato je da dekomisija jedne nuklearne centrale košta isto toliko koliko izgradnje potpuno nove nuklearne centrale. To isto vrijedi i za dekomisiju društvenog poretka. Premda nitko nije ni približno točno izračunao koliko je ovu zemlju koštala izgradnja socijalizma, procjenjuje se da je instalacija udruženog rada u zadnje dvije dekade socijalizma stajala 4-5 milijardi dolara. No osim naplavina pojavili su se i sprudovi socio-kulturnih kontinuiteta. Ti su sprudovi bili naznačeni i u prvoj knjizi, ali nisu bili u prvom planu. U ovoj knjizi oni cine prioritetni predmet razmatranja. A, budući da u svakom ljudskom društvu postoje faktori kontinuiteta i diskontinuiteta te da od njihovih interakcija zavisi društvena dinamika bez obzira na to prevladava li u njoj razvoj ili raspadanje, to ovu knjigu čini cjelovitom u znanstveno logičkom smislu. Pa koji su bili glavni oblici diskontinuiteta? 1. Prvo to je političko-institucijalni diskontinuitet odnosno konac samoupravnog socijalizma i političkog monopola komunističke elite, odnosno komunistička elita. 2. Raspad multinacionalne jugoslavenske federacije i pojava na sceni nacionalnih država, medu kojima je i Republika Hrvatska. 3. Privremeni diskontinuitet društvenog života, kulminacija "divljeg kapitalizma" i ratnog stanja, tj. rata niskog intenziteta koji se produžio i nakon sklapanja Sarajevskog primirja. 4. Diskontinuitet u privatnom životu (npr. u pretvaranju "normalnih građana" u prognanike i izbjeglice). 5. Diskontinuiteti u radnoj karijeri velikog broja ljudi. Za mnoge ljude koji su tada bili zaposleni to je značio nagao i neočekivan prekid radne karijere: oni su ostali bez posla a vrlo često bez ikakvih izgleda da nadu novi. 6. Diskontinuitet u radnim i međuljudskim odnosima onih koji su još nekako zadržali radno mjesto. Radni i ljudski odnosi vratili su se na primitivnu razinu koja je bila karakteristična za rani kapitalizam i na zapadu i na europskom jugoistoku. Svi su se ti diskontinuiteti pojavili na sceni istodobno, djelovali su simultano, uzajamno pojačavajući negativno djelovanje svakoga od njih zasebno. Ukratko oni su zaista djelovali kao elementarna nepogoda, ali nisu mogli isključiti istovremeno djelovanje kontinuiteta. Kao što sam rekao, u ovoj je knjizi naglasak na socio-kulturnim kontinuitetima. Knjiga sadržava eseje napisane u razdoblju 1995 - 2001. kada je završilo ratno razdoblje i nastupilo u najmanju ruku trajno primirje u Hrvatskoj i BiH. U tom su razdoblju u žarištu pozornosti socio-kulturni kontinuitet, premda je nekih osvrta na kontinuitete bilo i u knjizi Poslije potopa. Pa koji su to socio-kulturni kontinuiteti došli do izražaja u desetogodišnjem postkomunističkom razdoblju? To su: 1. elementi nasljeđa iz komunističkog razdoblja ; 2. elementi naslijeđeni iz našeg tradicionalnog društva ; 3. dugoročni (sekularni) trendovi. Iz komunističkog razdoblja naslijedili smo davanje prednosti političkoj lojalnosti nad stručnim sposobnostima. Bas kao i prije politička podobnost (koja se u komunističkom razdoblju nazivala "moralno politička podobnost-MPP") neusporedivo je važnija od profesionalne kompetentnosti i osobnog moralnog integriteta. Takva se politizacija zadržala i poslije prvih višestranačkih izbora 1990. sve do danas. Zamjena hadezeovske vlade vladom šesteročlane, odnosno peteročlane koalicije nije dovela ni do kakve stvarne promjene u slaganju kadrovskih križaljki. Ako tome pridodamo unutarnje strukturiranje upravljačke elite ili elita, možemo zaključiti da smo naslijedili partijsku državu. Za funkcioniranje partijske države u bivšoj jugoslavenskoj federaciji bitne su bile ove karakteristike: (1) ad hoc intervencije države (preciznije državno-partijskog centra). ; (2) vladin voluntarizam osobito u primjeni restriktivnih mjera u okviru programa ekonomske stabilizacije. Ekonomska stabilizacija u jesen 1993. i reforme koje upravo provodi Račanova vlada (2001) samo su varijacije na temu Kreigerove komisije iz 1980-ih godina. U funkcioniranju državne administracije nije došlo ni do kakvih pomaka osim u smislu povećanja nereda u poslovanju. Umjesto utvrđenih načela modernog integriteta i poduzetništva u poslovanju (osobito na višim razinama administracije) postoje i danas, kao što su postojale i prije paraadministrativne strukture koje se sastoje od političara, i da ne nabrajam dalje. Dovoljno je na kraju reći da i danas u rješavanju vitalnih društvenih problema prevladava pristup da društvene probleme treba rješavati kao političke probleme, baš kao i u bivšem režimu. Ovdje čitatelj može s pravom upitati: pa zar u socijalističkom sustavu nije bilo nikakvih pozitivnih elemenata koje smo mogli naslijediti? Naravno, bilo ih je, a navest ću samo dva: 1. zbog izvjesne doze liberalizma u odnosu na tržišnu ekonomiju, potrošačko društvo i slobodu putovanja u inozemstvo u Hrvatskoj (i ostalim jugoslavenskim republikama) nije bilo sindroma "zoološkog vrta" kakav je postojao u zemljama "realnog socijalizma". Stoga se na početku tranzicije očekivalo da će Hrvatska (i Slovenija) imati prednost u tranziciji u odnosu na druge istočnoeuropske zemlje (kao što su Poljska, CSR, Mađarska). Međutim, to se očekivanje izjalovilo kad je riječ o Hrvatskoj. Danas je teško utvrditi da li je razlog tome nerealno očekivanje ili je blagotvorne očekivane efekte odsutnosti tog sindroma poništio rat i osobito embargo EZ na kupovanje oružja u formativnom razdoblju HDZ-ove upravljačke elite? S druge strane, nema komparativnih slovensko-hrvatskih studija koje bi objasnile zašto je Slovenija bila uspješnija u tranziciji od Hrvatske, kada su im startne pozicije bile vrlo bliske. 2. Bez obzira na to kako smo ocjenjivali i kako sada ocjenjujemo domete i rezultate radničkog samoupravljanja, ono je sadržavalo ideju radničke participacije, koja se mogla ugraditi u novi političko-institucionalni sustav. Ta je ideja demonizirana i odbačena umjesto da se ona legitimira suvremenim socijalnim naukom Katoličke crkve koji izričito uključuje radničku participaciju. No valja napomenuti da ni sama Crkva nije učinila napor da se ta ideja afirmira i prihvati. Drugu skupinu elemenata kontinuiteta mogli bismo nazvati retradicionalizacija. To je oživljavanje socio-kulturnih obrazaca našeg tradicionalnog društva bilo da je riječ o spontanom oživljavanju ili programiranom vraćanju na tradicionalne obrasce. Kao primjer spontanog oživljavanja možemo uzeti revitalizaciju primarnih društvenih mreža za koje se vjerovalo da su se u tijeku ubrzane industrijalizacije potpuno ugasile. To se osobito izražavalo u prihvaćanju prognanika od strane njihovih dalekih rođaka, kumova, zemljaka u područjima koja nisu bila zahvaćena etničkim čišćenjem. činilo se da ponovno oživljava onaj tip ljudske solidarnosti koji je karakterističan za tradicionalno društvo (Durkheimova "mehanička solidarnost" ili, u suvremenoj terminologiji, normativna integracija). No s gašenjem ratnih operacija gasio se i taj oblik društvene solidarnosti. Danas je jasno da tu nije bilo rijeci o obnovi tradicionalnog tipa solidarnosti već o fenomenu nacionalne homogenizacije kao reakcije na kolektivnu nacionalnu ugroženost u vrijeme teških ratnih razaranja i masovnog protjerivanja nesrpskog stanovništva. Prestankom te ugroze prestala je i homogenizacija koja je veoma sličila na solidarnost u tradicionalnom društvu. Programirana retradicionalizacija, poznata i pod nazivom "moralna obnova", bila je više obnova tradicionalnih narativa nego li stvarni povratak na društvene i kulturne obrasce našega tradicionalnog društva. Glavne komponente tog narativa bile su ove: 1. povratak na "vjekovna pradjedovska ognjišta", što je impliciralo povratak na selo, tradicionalnu zemljoradnju i tradicionalni način života ; 2. povratak na tradicionalni oblik porodice (proširena porodica) povećanje broja djece i brojčane veličine obitelji ; 3. zabrana pobačaja i pronatalitetna populacijska politika, prokreacije kao moralna obveza bez obzira na materijalni status obitelji ; 4. revitalizacija moralnoga života kako ga je zastupala (i zastupa) Katolička crkva. Malo je što od tog narativna ostvareno. Umjesto zaustavljanja ruralnog egzodusa, umjesto revitalizacije sela, pojačao se bijeg stanovništva sa sela i demografsko pražnjenje neurbanih područja. Natalitet i dalje opada, čemu pridonosi i sve jače iseljavanje, osobito mladih kontingenata u inozemstvo. Obnavljanje "proširene porodice" ne događa se na selu već u gradovima i to kao farsa. Zbog velike nezaposlenosti i stambene krize odrasla djeca i nakon stupanja u brak ostaju u istom stanu s roditeljima a često i materijalno ovise o roditeljskim prihodima. To rađa sličnim konfliktima i socijalnom dezorganizacijom kao u doba tranzicije od proširene porodice u nuklearnu obitelj a koje je opisala Vera St. Erlich u svojoj klasičnoj studiji Porodica u transformaciji. Konačno, unatoč svim nastojanjima da se zakonom zabrani pobačaj, to nije ostvareno. Prosječna brojčana veličina obitelji smanjila se od četiri na tri člana. Četveročlana obitelj je statistička fikcija. Jedino što je od programa retradicionalizacije ostvareno bila je desekularizacija društva, odnosno reafirmacija vjere kao bitne sastavnice nacionalnog identiteta i izlazak crkve i klera iz sakristije (koju je komunistički režim pretvorio u neku vrstu društvenog geta) na političku i društvenu scenu. No usprkos tim velikim promjenama u ulozi katoličke crkve u društvu, ona više nikad nije dosegla ono značenje i ulogu što ih je imala u hrvatskom tradicionalnom društvu do 1918. godine. Međutim, negativan stav prema robno-novčanoj privredi i bogaćenju pojedinaca, kakav je iz tradicionalnog društva prenesen u socijalističko društvo, ponovno je prenesen u postsocijalističko društvo. A iz toga proizlazi važan zaključak: - da u hrvatskom društvu stjecanje bogatstva i imovine nikad nije bilo društveno legitimno bez obzira da li je stečeno na zakonit ("pošten") ili nezakonit ("nepošten") način. To je vjerojatno najvažniji socio-kulturni kontinuitet u hrvatskom društvu u posljednja dva stoljeća. Taj je kontinuitet detaljnije prikazan u mojoj knjizi Poslije potopa, u poglavlju "Bogaćenje i novi bogataši - jal i moral" (str. 145-157). Negativan stav prema svakom bogaćenju u nacionalnim okvirima dio je jedne vrijednosne orijentacije koju sam ja nazvao radikalni egalitarizam, odnosno normativno vrijednosnog kompleksa koji sam još 1969. detaljno opisao i nazvao egalitarni sindrom. Njegove su bitne komponente antiprofesionalizam i antiintelektualizam. "A iz njih nužno proizlazi marginalizacija znanosti (i znanstvenika), deprecijacija cijena intelektualnog rada, tj. rada gdje predmet aktivnosti čine ljudi i simboli a ne materijalni predmeti." Dokle može ići antiintelektualizam, pokazuje primjer udruge MENSA, koja obuhvaća pojedince kojima je indeks inteligencije veći od 148 poena. U nas je, čini se, nadprosječan IQ više stigma za dotične pojedince nego li činitelj društvenog ugleda i društvene promocije. Sve se te nevjerojatne stvari mogu objasniti radikalno-egalitarnom vrijednosnom orijentacijom. Sve su to zapravo dugoročni (sekularni) trendovi, koji potječu iz tradicionalnog društva, a u socijalističkom i postsocijalističkom društvu su samo dobili drugačiju artikulaciju. Tako je znanost, u socijalističkom razdoblju (u vrijeme brze industrijalizacije i uspostavljanja veza sa razvijenim zapadnim zemljama prihvatila narativ o znanosti kao najvažnijem gospodarskom resursu i industriji znanja (Sveučilište i znanstveni institut) kao centralnoj društvenoj instituciji, ali to nije izmijenilo nisko mjesto znanosti i visokog obrazovanja na ljestvici nacionalnih prioriteta kako se to očitava u postocima DBP alociranim za te aktivnosti. Na kraju dodajmo tome i povijesni trend kretanja stanovništva, koje gotovo čitavo 20. stoljeće pokazuje sve manje stope rasta, dok u najnovijem razdoblju te stope nisu postale negativne (tj. broj umrlih veći je od broja novorođenih). Danas su to poznate stvari. Taj se trend ne bi primijenio čak i kad bi Vlada vodila aktivnu populacijsku politiku, a još manje se može očekivati uz "uštede" na rodiljskim naknadama i dječjem doplatku. Niti pak ikakve promjene društvenog narativa (u smislu "moralne obnove") može ista pridonijeti zaustavljanju trenda depopulacije, kao što je višegodišnje iskustvo "moralne obnove" uvjerljivo pokazalo. Naznaka socio-kulturnih diskontinuiteta i kontinuiteta je tek prvi korak u izučavanju društvene dinamike u prvoj dekadi tranzicije. Naime, nakon utvrđivanja tih društvenih vektora trebalo bi proučiti vrlo kompleksne interakcije tih činitelja. No to premašuje granice ove knjige.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Sociologija



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
0100004

Ustanove
Institut za društvena istraživanja , Zagreb

Profili:

Avatar Url Josip Županov (autor)

Citiraj ovu publikaciju

Županov, Josip
Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2002 (rasprave i eseji)
Županov, J. (2002) Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma. Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada.
@book{book, author = {\v{Z}upanov, J.}, year = {2002}, pages = {304}, keywords = {communism, transition, capitalism, elites, science, values, nationality, politics, administration}, isbn = {953-169-078-2}, title = {From communist hell to wild capitalism}, keyword = {communism, transition, capitalism, elites, science, values, nationality, politics, administration}, publisher = {Hrvatska sveu\v{c}ili\v{s}na naklada}, publisherplace = {Zagreb} }