hrvatski

Biološki utjecaj titanskih i cirkonij-oksidnih implantatnih nadogradnji na meka tkiva

Implantoprotetika je grana dentalne medicine koja se u zadnjih 20-ak godina jako razvila, a takav trend se i nastavlja. Sama uspješna oseointegracija implantata više nije jedini kriterij po kojem se smatra da će protetička terapija imati dugoročan uspjeh. Za dugotrajan uspjeh, osim oseointegriranog implantata, mora se postići i adekvatan odgovor mekih periimplantatnih tkiva. Integracija mekih tkiva oko implantata jedna je od ključnih točaka za uspjeh jer meka tkiva štite kost i implantat od prodora bakterija, sprječavaju recesiju gingive te resorpciju kosti uzrokovanu bakterijama. Materijal i oblik implantatne nadogradnje imaju važnu ulogu u biološkom odgovoru mekih tkiva. Rad je baziran na pregledu dostupne znanstvene i stručne literature na engleskom jeziku, izabrane pretaživanjem na PubMedu po ključnim riječima titanij, cirkonij- oksid, implantatna nadogradnja. Uključeni su radovi objavljeni unutar 10 godina, studije s najmanje 10 pacijenata i studije u trajanju od najmanje 1 godine. Prilikom evaluacije uzeti su u obzir sljedeći kriteriji: dubina sondiranja (PPD), krvarenje pri sondiranju (BOP), akumulacija plaka, recesije (REC), razina kosti (MBL) te biološke komplikacije. Pregledom relevantne literature razvidno je da su titanijske implantatne nadogradnje još uvijek zlatni standard. Titanij ima dobra mehanička svojstva, biokompatibilan je i inertan. Međutim, zbog povećanih estetskih zahtjeva u suvremenoj dentalnoj protetici sve se više razmatra i primjenjuje cirkonij-oksidna keramika, posebice u slučajevima vrlo tanke sluznice. Zagovornici primjene cirkonij-oksidne keramike za izradu implantatnih nadogradnji navode biokompatibilnost kao glavni razlog primjene. Cirkonij-oksid ne korodira, ne izaziva alergije, bioinertan je i gladak, što je u kontroli plaka izuzetno važno svojstvo.

implantatna nadogradnja ; titanij ; cirkonij-oksid ; periimplantatno tkivo

nije evidentirano