hrvatski

Ima li života pored komorbiditeta?

Među brojnim paradoksima s kojima nas je suočila pandemija koronavirusa jest i onaj da je naizgled pojačana briga o najranjivijem dijelu populacije ukazala na poslovičnu neoliberalnu komodif kaciju i medicinsko-pravnu objektivizaciju “golog života” opterećenog “brojnim komorbiditetima” u područjima javnog zdravstva, socijalne i palijativne skrbi. Politolog Ivan Krastev napominje kako unatoč površnom dojmu da koronavirus oblikuje novu ravnopravnost svih ljudi, dosadašnja iskustva potvrđuju da prihod, socijalni status, rasa, nacionalnost, rod i dob “igraju važnu ulogu kad se odlučuje tko će umrijeti” (2020: 38). Na istom tragu pravni teoretičar i kritičar liberalizma Stephen Holmes tvrdi da pandemija u društvima kasnog kapitalizma umjesto socioekonomske pokretljivosti naglašava nejednaku “raspodjelu opasnosti”, to jest sve veće razlike u “društvenoj pokretljivosti prema grobu” (Krastev 2020: 39). Ovu gorku spoznaju prikriva pojam “trijaže pacijenata” u kojem se udružuje militarna, javnozdravstvena i neoliberalna korektnost, a najteži bolesnici poput logorskih Muselmanna, osuđeni su da ostanu “nijemi i apsolutno sami, bez pamćenja i suosjećanja”, kako kaže Giorgio Agamben. Naime, stroge epidemiološke mjere koje onemogućuju pratnju i posjete takvim bolesnicima u medicinskim i ustanovama palijativne skrbi, raskidaju njihove spone sa svijetom, uskraćuju im mogućnost komunikacije s bližnjima i društvom te brišu dostojanstvo ljudskog bića kao homo narransa. Pacijenti koji u komunikacijskom (ali i svakom drugom) smislu ovise o svojim bližnjima, gubitkom mogućnosti barem posredne komunikacije sa svojom okolinom ne prestaju biti homo narransi. Što se subjekt više približava statusu umirućeg subjekta, to intenzivnije posjeduje prošlost, a manje budućnost. Odvajanjem od bližnjih s kojima dijeli prošlost, subjekt “s brojnim komorbiditetima” uranja u zonu šutnje koja prestaje biti smislena šutnja kao integralni dio komunikacije i to zato jer ju više nitko ni ne primjećuje kao mogući komunikacijski čin. Naše izlaganje usredotočit će se na “život drugih”, na nijemu patnju i neispričane priče subjekata s “brojnim komorbiditetima” koji tek kao pacijenti s dijagnozom COVID-19 dobivaju svoj dio (jednokratne) medijske pažnje, ali nipošto etičku ni afektivnu brigu i pozornost koja pripada onome što J. Butler naziva “grievable life” – život onih čija nas patnja bolno dira, s kojima istinski suosjećamo i dijelimo kako verbalna tako i neverbalna, korporalna iskustva koja grade našu ljudskost kao individualnih i kolektivnih bića.

COVID-19 ; komorbiditet ; bol ; strah ; patnja

nije evidentirano