hrvatski

„Identitet jednako invaliditet“ Krležine barunice Castelli motiviran naturalističkom „ranom djetinjstva“ ili uvod u emocionološko čitanje Glembajevih

Polazeći od suvremenih teorija identiteta, identitet barunice Castelli u psihološkoj drami „Gospoda Glembajevi" (1929) i u proznim fragmentima „O Glembajevima" (1932) promatrat ćemo kao antiesencijalistički. Prema psihoanalitičkom tumačenju, uspostava takvog identiteta započinje u najranijem djetinjstvu, u odnosu u obitelji, kao odnosu prema „Drugom“, što se potom nastavlja prema svim ostalim simboličkim „drugima“ (Peternai Andrić 2012). Proučavanje invaliditeta (tjelesnog ili psihičkog oštećenja) u okviru humanističkih znanosti relativno je nova disciplina, koja se pojavila devedesetih godina 20. st. Kao apsolutna femme fatale, barunica Castelli naracijski je konstruirana kroz poziciju objekta u odnosu na širi socijalnodruštveni kontekst, zbog čega zadobiva oznaku „identitet jednako invaliditet", u čemu pronalazimo utjecaj filozofije međusobnog djelovanja sredina-biće, kao doktrinu naturalističke škole (Hamon 1999). Ovim istraživačkim radom želi se ispitati dvojna motiviranost „identiteta- invaliditeta" barunice Castelli: kao posljedica „rane djetinjstva" i kao posljedica zanemarenosti (glembajevskog) društva. Zbog svoje erotske inteligencije (Hećimović 1976) u glembajevskom agramersko-buržoazijskom društvu na početku 20. st., dramska protagonistkinja naracijom je oblikovana kao „živa-lutka". Semantičku kompleksnost Glembajevih tvori tekstualni, ali i kontekstualni (marksistički) materijal (Pavlić 2019), stoga će se iz psihoanalitičkog, feminističkog i kulturološkog aspekta istražiti (samo)uništenje barunice Castelli, etiketirane kao „živa-lutka" u skladu s konzumerističkom modom kapitalističkog vremena. Primjenjujući teoriju socijalnog modela invalidnosti kao društveno konstruiranog identiteta, otvorit će posljedično pitanje stigme (Goffman 1963 ; Bauman 2009 ; Coleman Brown 2013), ali i empatije, pri čemu će metodološki okvir istraživanju dati emocionologija, suvremena književno- teorijska disciplina. Uzrok baruničine moralne slabosti terminološki će se klasificirati kao nevidljivi duhovni ožiljak (Kristeva 1989), proizašao iz očajnog egzistencijalnog i emotivnog položaja u drami „Gospoda Glembajevi" (1929), a stečen je još u djetinjstvu, kao što je u djetinjstvu stečena i stigma u proznom fragmentu „O Glembajevima" (1932). Budući da od brojnih publikacija na temu Glembajevih nijedna nije uključila emocionološko područje, ovime se želi dati doprinos novom, i dalje neiscrpnom, čitanju glembajevštine.Ovo je ujedno prvi rad u hrvatskoj znanosti o književnosti koji jednom književnom tekstu moderne hrvatske književnosti pristupa metodološki i teorijski iz književno- emocionološkog aspekta. WHEN IDENTITY EQUALS DISABILITY IN KRLEŽA’S BARONESS CASTELLI MOTIVATED BY THE NATURALISTIC EARLY CHILDHOOD OR AN INTRODUCTION TO THE EMOTIONOLOGICAL READING OF THE GLEMBAYS Relying on the contemporary theories of identity, the identity of Baroness Castelli in the psychological drama The Glembays (1929), and in the prose fragments About Glembays (1932), is interpreted as anti- essentialist. According to psychoanalytic interpretations, the establishment of such an identity begins in early childhood, in the family, as a relationship with the “Other”, which then translates to the rest of the symbolic “Otherness” (Peternai Andrić, 2012). The study of disability (whether physical or mental impairments) within the humanities is a relatively new discipline, emerging in the 1990s. As an absolute femme fatale, Baroness Castelli is narratively constructed as an object of its social environment, resulting in her identity equalling to that of her disability, in which we recognize the influence of the philosophy of environment- being interaction, as a doctrine of the naturalistic school (Hamon, 1999). This research paper seeks to examine the dual motivation of Baroness Castelli’s identity-disability: as a consequence of early childhood trauma and the neglect of (Glembay’s) society. Due to her erotic intelligence (Hećimović, 1976) in Glembay’s agrameric-bourgeois society at the beginning of the 20th century, the protagonist is narratively modelled as a live-puppet. The semantic complexity of The Glembays is entrenched in both textual and contextual (Marxist) material (Pavlić, 2019). Hence, the (self )destruction of Baroness Castelli, labelled as a livepuppet in accordance with the consumerist fashion of capitalist times, is analysed from the psychoanalytic, feminist and cultural standpoint. The theoretical application of the social model of disability as a socially constructed identity invites further questions of stigma (Goffman, 1963 ; Bauman, 2009 ; Coleman Brown, 2013), as well as of empathy, where the methodological framework of the research is provided by emotionology, a contemporary discipline within literary theory. The cause of the Baroness’s moral weakness is terminologically classified as an invisible spiritual scar (Kristeva, 1989), arising from a desperate existential and emotional position in The Glembays (1929), rooted in childhood, since stigma was acquired in childhood in the prose fragment About Glembays (1932). Considering that none of the numerous publications on the subject of The Glembays included the emotionological aspect, the aim of this paper is to contribute with a new, ever inexhaustible, reading of the “glembayism”.

„identitet-invaliditet

Ovo je prvi rad u hrvatskoj znanosti o književnosti koji jednom književnom tekstu moderne hrvatske književnosti pristupa metodološki i teorijski iz književno-emocionološkog aspekta. Također je prvi rad uopće koji Krležu čita iz aspekta književne emocionologije. This is the first work in Croatia science of literature that once literary text of modern Croatia literature approaches methodologically and theoretically from the literary-emotional aspect. It is also the first work in general that Krleža reads from the aspect of literary emotion.