hrvatski

Actio de in rem verso (verzijski zahtjev) u hrvatskom i poredbenom pravu

Actio de in rem verso ili versio in rem naziv je tužbe iz rimskog prava i rimske pravne tradicije kojom se označava takozvani verzijski zahtjev. U svojem najopćenitijem obliku, koji bi obuhvaćao i temeljnu funkciju te tužbe u rimskom pravu i naknadne oblike njene primjene kroz povijest, ona se koristila u slučajevima povećanja imovine jedne osobe na teret imovine druge osobe koje je nastalo radnjom treće osobe. Uz taj temeljni oblik, termini verzijski zahtjev ili actio de in rem verso odnosno versio in rem su se u povijesnom razvoju koristili i za neke druge srodne zahtjeve. U poredbenopravnom kontekstu ta tužba je postala vezana i za koncept stjecanja bez osnove, odnosno neopravdanog obogaćenja, posebno u obveznopravnim sustavima koji su za uzor imali francuski Code civile iz 1804. g. Kao najvažniji suvremeni pravni poretci u kojima se zahtjev iz neopravdanog obogaćenja ostvaruje upravo tom tužbom mogli bi se navesti francuski i talijanski, a i u hrvatskom pravu postoji njena svojevrsna inačica u istom kontekstu. Tako se u domaćoj teoriji i judikaturi navodi kako su zahtjevi na temelju članaka 1118, 1119 i 1120 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) ali također primjerice i na temelju članka 287 Obiteljskog zakona (NN 103/15), odnosno uporaba stvari u tuđu korist, izdatak za drugog, uporaba tuđe stvari u svoju korist ili pak pravo na naknadu za isplaćeno uzdržavanje, po svojoj biti verzijski zahtjevi. Međutim, hrvatsko pravo je specifično jer se inače u obveznopravnoj sferi kao temeljni zahtjevi proizašli iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove navode kondikcijski zahtjevi, dok u poredbenopravnoj perspektivi kondikcijski i verzijski zahtjevi u pravilu ne postoje konkurentno. Također, postoje i specifični slučajevi primjene tog zahtjeva, kao što je već ranije navedeni slučaj u obiteljskom pravu, ili pak drugdje u obveznom pravu (primjerice u kontekstu poslovodstva bez naloga, u članku 1125 ZOO). Sve navedeno otvara pitanje opće dogmatske impostacije verzijskog zahtjeva, odnosno oblika prisutnosti i relevantnosti te tužbe u hrvatskom pravu. Cilj ovoga rada jest analizirati prikladnost i relevantnost tužbe actio de in rem verso, versio in rem ili verzijskog zahtjeva u suvremenom hrvatskom pravu u kontekstu njenog tradicionalnog uređenja i primjene. Pritom će se posebna pažnja posvetiti povijesti kodificiranja navedene tužbe u najrelevantnijim poredbenopravnim sustavima te u Općem građanskom zakoniku (OGZ, odnosno ABGB) kao izravnom prethodniku suvremenog hrvatskog uređenja. Također, predmet analize će biti opća dogmatska impostacija verzijskog zahtjeva u hrvatskom pravu te posebno njegov položaj unutar izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove, to jest odnos između verzijskih i kondikcijskih zahtjeva. Naposljetku, navedena analiza će se staviti u kontekst terminološke i konceptualne prisutnosti verzijskog zahtjeva (actio de in rem verso ili versio in rem) u svim relevantnim inačicama u suvremenoj hrvatskoj teoriji i praksi. S time se nadamo doprinijeti potpunijem i prikladnijem razumijevanju i primjeni tužbe koja svoje temelje ima još u rimskom pravu.

actio de in rem verso ; versio in rem ; verzijski zahtjev ; stjecanje bez osnove ; neopravdano obogaćenje ; Opći građanski zakonik ; obvezno pravo ; rimska pravna tradicija ; rimsko pravo

nije evidentirano