hrvatski

Dorine glazbene vrste: pogled unaprijed i unatrag

Skladateljski opus Dore Pejačević nastaje usporedo no sa sazrijevanjem još uvijek aktualnoga poimanja glazbene vrste kao „tradirane norme koju skladatelj mora usvojiti, kako bi od nje mogao odstupiti ili je prekršiti“, ovisne o „normativno učvršćenim odnosima između izvanglazbene funkcije i glazbeno-tehničkih postupaka, norme koja pritom određuje međuovisnost između kriterija različitih dimenzija“ (Dahlhaus 1974). U kratkom, ali iznimno plodnom četvrtstoljetnom razdoblju skladanja Pejačević je, iskazujući izrazitu naklonost autonomnim, instrumentalnim glazbenim vrstama, mnogima od njih postavila lokalnu referentnu normu djelima koja se ubrajaju među hrvatske prvijence (Koncert za glasovir i orkestar u g-molu, op. 33, 1913., Simfonija u fis-molu, op. 41, 1916./17.) te afirmacijom dotad zapostavljenih vrsta komorne i instrumentalne glazbe (Kos 2015). U toj pionirskoj ulozi skladateljica je unutar vlastitog opusa morala riješiti problem nepostojeće lokalne tradirane norme, ali i zadovoljiti samopostavljene kriterije opće relevantnosti u nastojanju da ispoštuje zahtjeve glazbenih vrsta svojega vremena u širemu europskom kontekstu, istih onih vrsta koje su, tek što su fiksirale pojam klasičnosti, počele zapadati u sve veću krizu identiteta. To usložnjava problem skladateljske odgovornosti Dore Pejačević koja, neposredno po uspostavljanju pojedine glazbene vrste na hrvatskome tlu, osobnim pismom nastoji korespondirati s ključnim pitanjima krize razvojnoga kontinuiteta glazbene moderne. Podijelivši Dorine glazbene vrste u dvije skupine, one koje je imala prilike kroz duže razdoblje spontano razvijati (vokalne, komorne) i one u kojima je na zadane izazove odgovorila tek pojedinačnim opusima (simfonijske, koncertantne), u radu se prate odnosi između norme i individuacije te nastoje prepoznati tendencije koje bi obilježile njezin daljnji, neostvareni skladateljski put.

glazbena vrsta, ; klasično ; norma ; individuacija ; hrvatska glazba

nije evidentirano