hrvatski

Sudska kontrola posebnih dokaznih radnji

Rad se bavi tematikom sudske kontrole posebnih dokaznih radnji, koje podrazumijevaju posebno intruzivan način prikupljanja dokaza, a koje su nerijetko nužno dokazno sredstvo kod određenih teških kaznenih djela. Sudskoj kontroli posebnih dokaznih pristupa se s različitih aspekata: od postupaka izdavanja naloga od strane suca istrage, preko sudske kontrole u postupku provedbe naloženih mjera, do naknadne sudske kontrole u vidu donošenja odluka povodom zahtjeva za izdvajanjem iz spisa nezakonitih dokaza koji su rezultat provedbe posebnih dokaznih radnji suprotno pojedinim zakonskim odredbama. Rad prati povijesni razvoj instituta posebnih dokaznih radnji, a posebno ulogu suda koja se, tijekom godina, mijenjala i jačala. Danas se sudska kontrola posebnih dokaznih radnji ostvaruje u svom punom obliku, zahvaćajući sve procesne faze u kojima se primjena navedenih mjera manifestira. Iako hrvatsko pravo, kao i zakonodavna rješenja pojedinih poredbenih pravnih sustava, predviđa stroge materijalne uvjete primjene posebnih dokaznih radnji, samo postojanje tih uvjeta, bez neovisnog i nepristranog mehanizma koji će kontrolirati jesu li u svakom pojedinom slučaju oni ispunjeni, ne može osigurati učinkovitu zaštitu od arbitrarnog, nezakonitog i neosnovanog zadiranja u temeljna ustavna prava građana. Stoga je temeljni cilj sudske kontrole posebnih dokaznih radnji zaštita građana od neosnovanih i nezakonitih zahvata kojima se privremeno ograničavaju njihova temeljna ustavna i konvencijska prava. U tom smislu, sudska kontrola posebnih dokaznih radnji nudi najbolja jamstva neovisnosti, nepristranosti i pravičnog postupka te je neizostavni standard zaštite ljudskih prava u demokratskom društvu. Hrvatski zakonodavac je posege za privremenim ograničavanjem ustavnih i konvencijskih prava građana eksplicite ograničio na situacije kada to opravdavaju legitimni ciljevi i vrijednosti demokratskog društva na kojim temeljima počiva vladavina prava, a kako to predviđa praksa Europskog suda za ljudska prava (ESLJP). Posebna pozornost posvećena je komparativnom uređenju sudske kontrole posebnih dokaznih radnji u izabranim zemljama kontinentalne (Njemačka, Austrija, Francuska i Italija) i anglosaksonske pravne tradicije (Ujedinjeno Kraljevstvo). Provedeno istraživanje iznjedrilo je konstataciju da je hrvatski zakonodavac pokazao najvišu razinu, ne samo sistematičnosti, već i sveobuhvatnosti uređenja posebnih dokaznih radnji budući da se opredijelio za najširi dijapazon mjera te je osigurao sudski nadzor, ne samo u postupku izdavanja, već i u postupku provođenja posebnih dokaznih radnji. Istaknuto mjesto u istraživanju zauzima i analiza judikature ESLJP. U kontekstu problematike sudske kontrole posebnih dokaznih radnji razmatraju se povrede prava iz čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP), tj. prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života, te prava na pravično suđenje iz čl. 6. Dok je čl. 8. EKLJP ključan za sudsku kontrolu prilikom određivanja posebnih dokaznih radnji, ali i sudsku kontrolu u postupku njihove provedbe, čl. 6. EKLJP važan je iz aspekta aposteriorne kontrole, a u vezi s pitanjem eventualne nezakonitosti dokaza pribavljenih posebnim dokaznim radnjama, u kontekstu pravičnosti postupka. ESLJP je u relativno kratkom razdoblju, od 2015. do 2019. godine, donio šest presuda protiv Republike Hrvatske kojima je konstatirao povredu čl. 8. EKLJP zbog načina na koji je bilo određeno provođenje posebnih dokaznih radnji, odnosno uslijed nedostatne sudske kontrole, napose nedostatnog obrazloženja naloga suca istrage za primjenu posebnih dokaznih radnji. Dakle, nedosljednost u praksi domaćih sudova etablirana je kao ponašanje suprotno čl. 8. EKLJP, čime je posljedično dovedena u pitanje razina osiguranja odgovarajućih jamstava protiv raznih mogućih zloporaba od strane javne vlasti. Međutim, kako je ESLJP zauzeo fleksibilan pristup pri ispitivanju ocjene pravičnosti postupka u cjelini, uzimajući u obzir „sve okolnosti slučaja“, u presudama protiv Republike Hrvatske, u kojima je utvrđena povreda čl. 8. EKLJP zbog nedostatnog obrazloženja naloga, nije zaključio da je uporabom dokaza pribavljenih povredom čl. 8. povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz čl. 6. st. 1. EKLJP. Drugim riječima, ESLJP je konstatirao da je došlo do neopravdanog narušavanja privatnosti, ali dobiveni dokazi smiju se koristiti u konkretnom kaznenom predmetu. Kako se domaći sudovi pri donošenju odluka sve češće rukovode pravnim shvaćanjima ESLJP, u cilju harmonizacije s pravnim standardima koje je postavio ESLJP, to je i Vrhovni sud RH revidirao svoja ranija pravna shvaćanja. Promjene su išle u smjeru korekcije dotadašnjih stavova o ispravnosti retroaktivnog obrazlaganja inicijalno nedostatno obrazloženih naloga suca istrage. Međutim, u pogledu izdvajanja iz spisa dokaza pribavljenih na temelju nedostatno obrazloženih naloga suca istrage, praksa Vrhovnog suda RH nije ujednačena, pa ni nakon donošenja presuda ESLJP u kontekstu povrede konvencijskog prava iz čl. 8. Navedena okolnost teško je kompatibilna s načelom pravne sigurnosti kao konstitutivnim elementom pravne države te otvara mogućnost daljnjih osuda protiv Republike Hrvatske, budući da neujednačenost sudske prakse, koja je imala utjecaja na ishod provedenog postupka, može predstavljati povredu čl. 6. EKLJP.

sudska kontrola, posebne dokazne radnje, nalog suca istrage, pravo na pravično suđenje, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, nezakoniti dokazi

nije evidentirano