hrvatski

JAVNI PROSTORI I SKATE SUPKULTURA

U vrijeme pandemije koronavirusa važnost javnog prostora, njegove dostupnosti svim dobnim i društvenim grupama te mogućnost njegova korištenja za različite aktivnosti (druženje, sport i rekreacija i dr.) i u različitim vremenskim obrascima posebno je došla do izražaja. Negativne reakcije na okupljanje mladih ispred zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta ili na Jarunu s druge strane ukazuju na etiketiranje mladih kao devijantne društvene grupe te na nedostatak sadržaja i prostora koje bi mladi mogli koristiti na adekvatan način i bez izazivanja negativnih reakcija. Na primjeru zagrebačke skate supkulture u izlaganju se ukazuje na važne odrednice urbanih javnih prostora: inkluzivnost i multifunkcionalnost. U javnim prostorima događaju se procesi supkulturalizacije, pa su tako za aktere skate supkulture, osim korištenja institucionaliziranih skate parkova, uobičajeni urbani rituali, zapravo reinterpretacija urbanih elemenata i dijelova arhitekture te aproprijacija javnih prostora, čime dolazi do stvaranja identitetskih mjesta skatera. Međutim, urbani odnosi moći i top- down pristup urbanom planiranju (pre)često dovode do stvaranja homogenih i ekskluzivnih javnih prostora pri čemu supkulture možemo promatrati kao primjer „izbacivanja“ određenih društvenih grupa iz javnog prostora. Pripadnici skate supkulture često se u javnom diskursu tretiraju kao devijantne skupine, međutim u europskim i svjetskim gradovima sve se više razvija koncept „skate urbanizam“ u kojemu se, umjesto isključivanja, kombinacijom bottom-up i top- down pristupa tijekom urbane transformacije dovodi do inkluzije i nove vrijednosti. U istraživanju su korištene kvalitativne metode: promatranje javnih prostora „Mimare“ i „Džamije“, analiza prostornih podataka (Geoportal) i analiza sadržaja (fotografije, portali, dokumentarni film) te su provedeni intervjui sa zagrebačkim skaterima radi razumijevanja „skejterskog“ iskustva (17 intervjua). Osim toga, intervjuirana su 4 stručnjaka iz područja sociologije supkultura, urbane sociologije i urbanizma da bi se dobio uvid u sociološko-urbanističku perspektivu. Zaključak istraživanja je da Grad Zagreb i šira javnost nisu blagonakloni prema supkulturnoj zajednici skatera, međutim „Mimara“ predstavlja iznimku jer su skateri prihvaćeni kao sastavni korisnici toga javnog prostora, dok je na „Džamiji“ „skejtanje“ zabranjeno nakon zadnje transformacije trga. Zbog nedostatka odobrenih skate parkova nastaju DIY ili „divlji“ skate parkovi na „ničijim“ prostorima koji omogućuju kontinuitet skate supkulture, vježbanje i druženje. Grad bi podržavanjem takvih aktivnosti i osiguravanjem prostora skaterima doveo do prekida s etiketom devijantnosti te omogućio raznovrsnost aktivnosti i korisnika javnog prostora što može doprinijeti atraktivnosti i inkluzivnosti grada Zagreba.

javni prostori, skate supkultura, urbanizam, prisvajanje javnih prostora, kvalitativni pristup, skateri, stručnjaci

nije evidentirano