hrvatski

Kršćanski katolički ethos u postmoderni

SAŽETAK Povijesne činjenice rasvjetljuju vjekovni utjecaj autentičnog kršćanskog katoličkog ethosa te traju putem stvarnog života kroz religiozno iskustvo i onda kada se one formalno više ne prihvaćaju kroz religijske prakse, znanja, uvjerenja i moralni život. Time potvrđuju postojanje postmodernog kršćanskog katoličkog ethosa kao duhovnog, moralnog i društvenog stajališta koje traži elastičnost i osjetljivost na inovacije na razini religijskih praksi, znanja, uvjerenja i moralnosti koje ne treba slaviti, ali valja uvažavati. Ovo uvjerenje o postojanju postmodernog kršćanskog katoličkog ethosa se u svijet postmoderne uključuje u postmodernom duhu socijetalnih i kulturnih uvjerenja, vrijednosti i načina ponašanja koje moraju imati svoj utjecaj na religijske prakse, znanja, uvjerenja i moralni život. Stoga kršćanski katolički ethos u postmodernoj traži napor trajne čovjekove svakodnevne životne djelatnosti da traga za autentičnom religioznošću na razini religijskih praksi, znanja, uvjerenja i moralnosti. Postmoderna postavljajući religiozno iskustvo kao prioritet u odnosu na ostale dimenzije religioznosti kao što su religijske prakse, znanja, uvjerenja i moralni život potvrđuje samu autentičnost kršćanskog katoličkog ethosa. U postmodernom vremenu javlja se radikalni pluralizam vrijednosti, svjetonazora kao i dijalog religija što postaje zadnjom uzdanicom u bolju sutrašnjicu. Stoga suvremeni kršćanin kroz nesigurnu i privremenu pripadnost religioznosti dopire do religioznog iskustva stvarajući prostore slobodi odlučivanja i odgoja za moralnu izgradnju. To u svjetovnom poretku odgovara demokratskim vrednotama individualizma i pragmatičnosti, jer će jedino u tim prostorima kršćanski katolički ethos moći nesmetano sazrijevati u svojem kršćanstvu sve do punoljetnosti i moralne odgovornosti za djelovanje. Kako bi se suočio s postmodernom i nudio svoja posebna duhovna iskustva, moralnu i društvenu zauzetost za bližnje, gdje se upravo po učinkovitosti kao i zauzetosti dokazuje potreba kršćanstva, čime su dodatno potvrđene vrednote pragmatičnosti, a ne ideologičnosti vjere. Ne lišavajući se izvorne snage koja se prepoznaje u povijesnim činjenicama religioznog iskustva suvremeni kršćanin je svjestan da njegove religijske prakse, znanja i uvjerenja kao i sam moralni život otkrivaju vlastitu vremenitost i izgrađuju vlastitu povijest. Zato se kršćanski katolički ethos živi prvenstveno na osobnoj razini koja prethodi društvenoj dimenziji, u nevidljivoj dimenziji koja prethodi vanjskoj dimenziji. Podjednako tako religioznim činom u sklopu sakramentalnih znakova koji prethode djelatnom činu, pojedinačnom moralu koji prethodi političkoj praksi. I naposljetku, najvažnijem iskustvu svijesti do kraja nedohvatnog, tajnovitog i zagonetnog iskona i Eshatona, svijeta, života i smrti koji prethode objektivnom dijelu. Ova iskustva daju nam cjelovitost i sintezu, a njih u današnjoj racionalnoj "nepreglednosti“ nema, stoga je nužan povratak osobnom vjerničkom iskustvu koje može pružiti religiozno iskustvo, ako ne želimo "postmodernistički“ napustiti svaki pokušaj da prodremo do izvora i temelja. Iz tog razloga naša tema i jest izazovna, jer postmodernoj kao vremenu koje već susrećemo u životu mladih ljudi u Republici Hrvatskoj, daje izvor i temelj. Ne ograničavajući se samo na katolički ethos u konfesionalnom smislu, nego u svojem izvornom značenju riječi katolički kao sveopći, to jest kršćanski, univerzalni. Otuda povijesna i društvena promjenjivost kršćanskog katoličkog ethosa na razini formi, koja je uključena u igru društvene interakcije. Odvija se u određenom socijalnom prostoru, obilježena je određenim vremenom i okolnostima društveno - kulturalne naravi. U određenim aspektima uvjetuje i samu tu društvenu stvarnost u svojim strukturalnim i kulturnim elementima, ali mu i otvara "svijet interkulturalnog zajedništva."

kršćanstvo ; katolički ethos ; religiozno iskustvo ; povijesna zbilja ; etički čin ; postmoderna.

nije evidentirano