hrvatski

O višesmislici i dva argumenta iz višesmislice

Autor razmatra i kritizira dva argumenta iz višesmislice: S. Pinkerov argument iz višesmislice za hipotezu takozvanoga ‘jezika misli’ i argument iz višesmislice protiv davidsonovske ‘semantike istinosnih uvjeta’ što ga je predložila K. P. Parsons. Oslanjajući se uglavnom na G. Harmana i D. Davidsona, on nastoji pokazati da Pinker/Parsons argumenti dijele jednu zajedničku strategiju i također impliciraju i/ili sugeriraju jedan, po njegovu sudu neprihvatljiv, pojam višesmislice. Raspravljajući o Pinkerovu argumentu, on nastoji objasniti na koji su način razlike u tumačenju višesmislice reflektirane u promjenama javnih i svima dostupnih aspekata uporabe jezika. U diskusiji pak o argumentu protiv ‘semantike istinosnih uvjeta’ on, contra Parsons, nastoji objasniti u kojem je smislu moguće govoriti o istinosnim uvjetima za višesmislice, a da to ne znači prijetnju Davidsonovom pristupu teoriji značenja. Autor, na koncu, brani teoriju višesmislice kao jednoga vida neznanja/neodlučivosti i tvrdi da ta teorija predstavlja i plauzibilniju i realističniju teorijsku opciju od one na kojoj su Pinker i Parsons temeljili svoje argumente, a koju nalazimo i kod Aristotela (prema jednom tumačenju), K. Bacha ili W. Lycana.

Višesmislica ; teorije višesmislice ; tumačenje/disambiguiranje ; argumenti iz višesmislice ; hipoteza ‘jezika misli’ ; semantika...

nije evidentirano