hrvatski

Sekularizacija, modernitet i katolički ethos

Polazeći od analize religioznog iskustva – kao načina “kako su se ljudi odnosili prema takvu iskustvu u raznim povijesnim i društvenim kontekstima” – kroz vjerničko iskustvo kršćanskog tipa kao mogućeg čimbenika integracije unutar vlastitog katoličkog ethosa otkrivamo, dvostruka obilježja sekularizacije religioznog i religizacije sekularnoga. Katolički ethos kroz navedena obilježja pokazuje začudne mogućnosti i na društvenome, ali i na individualnom planu, mogućnosti koje iskazuju sposobnosti da upravo katolički ethos, ne samo posreduje, nego i bitno određuje, usmjerava i potiče čovjeka i njegov socijalno- kulturni svijet. I to na način da ne postane sustav (kao sistem metodske prisile), umjesto pokretljiva promjenjiva struktura s mnoštvom alternativnih životnih oblika. Stoga je katolički ethos uređena struktura načina življenja religioznog iskustva kršćanskog tipa, načelno nepomirljiva s reduciranom optikom instrumentalno-racionalnog djelovanja. Time nije onemogućeno ponovno uspostavljanje odnosa prenošenja, rasta i promjene integracije religioznog iskustva kršćanskog tipa s izvornim životnim svijetom u životu i praksi katoličkog ethosa. Uputno je stoga razlikovati katolički ethos kao socijalnu činjenicu (socijalna zajednica – kultura prepoznatljiva po osnovnim stavovima i praktičnoj racionalnosti) što ima duboki utjecaj na društvene uloge i uvjerljivost katoličkog ethosa. Zatim kao kolektivnu reprezentaciju religioznog iskustva (odnosno religioznost ili kako teolozi kažu vjera, koja je također socijalno uvjetovana) što traži uosobljenje izvorne duhovnosti, koja neiscrpno istječe iz katoličkog ethosa. Napokon kao konfesionalnu zajednicu (koja je organizacijom vjernika usmjerena na to da zadovolji i intenzivira čovjekove potrebe za religijom ili religijskim ethosom) može biti nekad poticaj za samousavršavanjem, a nekad – ma koliko to bilo paradoksalno – može mu oduzeti elan duhovne avanture, umrtviti ga i zaustaviti u trajnom samorazvoju. U empirijskom smislu disertacija je usmjerena na kvalitativno istraživanje ispitanika građanske udruge “Kršćanskog akademskog kruga” dubinskim intervjuem. Doduše, ovdje se radi o primjeni spomenutog intervjua u ilustrativnoj funkciji bez pretenzija da se na njegovim rezultatima vrše ishitrena poopćavanja. Riječ je u ovoj disertaciji o odnosu sekularizacije, moderniteta i katoličkog ethosa, na temelju kojih se prikazuje religiozno iskustvo kao vjerničko iskustvo kršćanskog tipa i njegov nedvojben doprinos čitavom društvu. Zato je potrebno osloboditi se eksplicitnog dovođenja sekularizacije, moderniteta i katoličkog ethosa s djelovanjem “Kršćanskog akademskog kruga” i teorijskom operacionalizacijom njegova zbiljskog sadržaja. Time se dijelom dešifrira teorijska razina društvene integracije religioznog iskustva kršćanskog tipa koja nije oslobođena od političkih manipulacija kao i pragmatičkih svrha u katoličkom ethosu, što otvara proces sekularizaciji. Otuda je dijalektičko razumijevanje teze sekularizacije kao procesa nastajanja religiznog iskustva u ovoj disertaciji suprotstavljeno interpretaciji antiteze sekularizacije kao novovjekovnog razvoja posvjetovljenja. Time se na temelju religioznog iskustva usmjeravamo prema sintezi – suodnosu moderniteta i religoznosti. Ovdje se sekularizacija podrazumijeva kao kategorija tumačenja povijesnih činjenica i njihove interakcije. Taj pak proces je proizišao iz religioznog iskustva kršćanskog tipa, iako se on često – čas opravdano, čas neopradano – što više usmjeravao protiv konkretne Crkve. Samim time katolički ethos – artikulirajući se kroz religiozno iskustvo kršćanskog tipa na duhovnoj, moralno-praktičnoj i kolektivno- društvenoj dimenziji – isključivo razumijevanje modeniteta kao svjetovnosti smatra prvorazrednom površnošću. Tako modernitetu nije uskraćeno religiozno iskustvo u vjerničkom iskustvu kršćanskog tipa, i zato sekularizacija s obzirom na njen mogući idejno- politički karakter nije posvjetovljenje. Jedino tada veću težinu imaju istina i smisao, a manju djelatnosti i rješavanja kolektivnih problema – više religiozno iskustvo kršćanskog tipa, a manje stvarni ciljevi. Zato je društveno djelovanje katoličkog ethosa epohalno preoblikovanje sekularizacije religioznog. To djelovanje je transformacija religijskog (vjerskog) u religizno (vjerničko) iskustvo kao i izvorni cilj i kao smisao religioznog iskustva kršćanskog tipa, što se zbiva u naše doba – na gotovo planetarnoj razini. Ovaj odmak katoličkog ethosa od religije u sebi uključuje religiju u pojavnosti ali je i nadilazi jer se mora očitovati u dubinama svih oblika ljudskog duha na koje je nesvediv. To znači da se katolički ethos kao kolektivna reprezentacija religioznog iskustva usmjerava k nečemu što je krajnje, konačno, bezuvjetno u čovjekovom duhovnom životu. Otvarajući dubine čovjekovog duhovnog života tako često prekrivene talogom svakodnevice i zaglušene bukom svjetovnih nastojanja. Baviti se pitanjem pod kojim se uvjetima predznanstvene ideologije ili mitovi zbog društva pretvaraju u znanstvene teorije mogu samo angažirani intelektualci, ispunjeni kritičkim nabojem prema katoličkom ethosu. Zato katolički ethos iznova potiče na otkrivanje zapretanih umnijih i čovječnijih mogućnosti. A to silno doprinosi katoličkom ethosu da postane djelatan metodologijski uvjet sociologiji kao društveno-humanističkoj i kritičkoj “duhovnoj znanosti”. Tako se sociologija javlja kao kritička samosvijest i društva i katoličkog ethosa o samima sebi – izvor i utoka produktivnog dijaloga, kontinuiranog stasanja i rasta duhovnosti kao i njoj pripadajućeg novog senzibiliteta.

Katolički ethos, religiozno iskustvo, (de)sekularizacija, modernitet, društveno djelovanje, interdisciplinaran pristup, dubinski intervju, interakcija, društvena kriza, konfesionalna socijalizacija, integracija, personalizacija, sveto, svjetovno, identitet, kolektivna reprezentacija, kušnja, moralni dignitet, smisao egzistencije, duhovnost, otuđenje, ideologija, struktura, status, kultura, artikulacija, simbol, mitsko mišljenje, intelektualni profil, povijest ideja, dijalektika, sinteza.

nije evidentirano