hrvatski

Pandemija kao nastavak krize civilnog sektora u Hrvatskoj

Pandemija bolesti COVID-19 promijenila je okvire rada civilnog sektora: ograničen je prostor za teme koje su izvan područja pandemije, ograničeno je pravo na okupljanje i rad s korisnicima te se mijenjaju uvjeti rada civilnog sektora koji pruža razne socijalne, ali i obrazovne usluge te ima zagovaračke aktivnosti. Iako rad civilnog sektora u fokus javnosti ponajviše dolazi za vrijeme prosvjeda, važnost djelovanja i legitimacija civilnog društva ne ostvaruje se isključivo organizacijom prosvjeda ; ono djeluje i kroz aktivnosti koje ponekad javnosti ostaju „nevidljive“, s neosporivim posljedicama po one koji u njima sudjeluju, po kvalitetu života i društvo u cjelini (Bosi i sur., 2017 ; Johanson i Vinthagen, 2019). Stoga je važno istražiti kako se organizacije civilnog društva nose s pandemijskom krizom, što ih čini ranjivima te kako izgrađuju svoju otpornost. Novija teorijska i empirijska istraživanja povezuju ranjivost s karakteristikama i složenom interakcijom između društvenih i okolišnih procesa (Adger i sur., 2009 ; Davoudi, 2012 ; Shaw, 2012). Ranjivost uglavnom ovisi o tipu krize, međutim, čimbenici poput siromaštva, nedostatka društvenih mreža, marginalizacije te nejednakog pristupa prirodnim resursima povećavaju razinu ranjivosti bez obzira na vrstu rizika (Brooks, 2003). S druge strane, otpornost možemo definirati kao kapacitet izdržavanja šokova i uspješan oporavak od njih (Adger, 2000). Istraživačka pitanja na koja smo u istraživanju htjele odgovoriti su: kako je pandemija utjecala na rad organizacija civilnog društva u Hrvatskoj ; koja značenja aktivisti/ce pripisuju konceptima ranjivosti i otpornosti i kako shvaćaju poziciju svoje organizacije u tim terminima te kako vide budućnost društva u domeni svog djelovanja. Istraživanje se sastojalo od 17 polustrukturiranih intervjua s predstavnicama/icima organizacija civilnog društva u Hrvatskoj (u područjima obrazovanja i mladih, ženskih prava, zaštite okoliša i umjetnosti i kulture, uzimajući u obzir prostornu rasprostranjenost). Preliminarni uvidi upućuju kako je pandemija naglasila potrebu za radom udruga, značajno povećala opseg rada nekih udruga, promijenila narav i dinamiku rada, a u nekim slučajevima i stvorila nove fokuse. U pogledu ranjivosti krizno stanje je u civilnom sektoru percipirano kao „normalno“. Ono je postojalo i prije pandemije te je ranjivost sektora oblikovana i ekonomskim i kulturnim čimbenicima poput nesigurnosti financiranja, marginalizacije sektora od strane države i u slučaju nekih udruga (npr. onih koje rade sa ženama) i konzervativnih tendencija u državi. Otpornosti aktera doprinosi potreba za njihovim radom prepoznata od skupina kojima se primarno obraćaju, pozitivni odnosi unutar organizacija, solidarnost i povezanost s drugim sličnim organizacijama u Hrvatskoj i međunarodnom kontekstu, dostupni izvori financiranja te u kontekstu pandemije primjena različitih responzivnih praksi koje, primjerice, uključuju korištenje novih tehnologija.

pandemija ; otpornost ; ranjivost ; civilni sektor

nije evidentirano