hrvatski

Rukopisni udes Ilije Crijevića

Činjenica da je pjesnički dio opusa najvećega dubrovačkog humanističkog pjesnika Ilije Crijevića (1463 – 1520) tiskom izdan tek u novije vrijeme mogla bi navesti na zaključak da nije postojao osobit interes za njegov opus u prošlosti. K tomu, opstanak opsežnih Crijevićevih autografa (rukopisi Vat. lat. 1678 i Vat. lat. 2939 u Vatikanskoj knjižnici) značio je i svojevrsno filološko zabacivanje rukopisne predaje njegovih djela koja se odvijala u njegovu rodnom gradu od šesnaestog do devetnaestog stoljeća. Ta se rukopisna predaja sveobuhvatno prikazuje u ovom radu, a njezinim proučavanjem postaje vidljivo da su se Crijevićeva djela u tom razdoblju ne samo prepisivala nego da se njegov tekst u rukopisima i priređivao, kako svjedoči i kritički aparat u pojedinim rukopisima. Posebna će se pozornost posvetiti trudu Ivana Marije Matijaševića (1714 – 1791), koji je pokrenuo sustavniji kritički rad na Crijeviću, i Antuna Agića (1753 – 1830), koji je početkom devetnaestog stoljeća pripremio rukopisno izdanje Crijevićeve poezije i čiji su nam raspršeni rukopisi dragocjen vodič kroz povijest recepcije Crijevićevih tekstova u Dubrovniku i izvan njega. U radu se upućuje i na dosad nepoznato Crijevićevo autografno pismo princu Ferdinandu Napuljskom (Beč, Österreichische Nationalbibliothek, Cod. 9977) te se za otprije poznati rukopis posvećen Paolu Orsiniju (Firenca, Biblioteca Nazionale Centrale, Cl. Magl. VII, 203) ustanovljuje da je također pjesnikov autograf. U prilogu radu donosi se dosad najpotpuniji popis rukopisa s Crijevićevim djelima, na kojem se nalazi 6 autografa i 32 prijepisa te 4 izgubljena rukopisa za koja se danas zna samo prema posrednim svjedočanstvima.

Dubrovnik ; Ilija Crijević ; Antun Agić ; Ivan Marija Matijašević ; humanizam ; rukopis ; autograf

nije evidentirano